Koliko se on god trudio uvjeriti sve oko sebe da to nije istina i da Arsenal ide utakmicu po utakmicu, negdje u londonskom uredu Mikel Artete postoji kalendar s projekcijom rezultata do kraja sezone i zaokruženim ključnim datumima. Dan D je 26. travnja, datum kada Arsenal ide u goste Manchester Cityju i eventualnom pobjedom dolazi nadomak osvajanja titule. Drugi najvažniji datum je bio onaj jučerašnji.

Koliko god je ova sezona razočaranje za Liverpool, gostovanje na Anfieldu bila je za Arsenal druga najveća utakmica do kraja sezone. Tim Jurgena Kloppa je ove sezone izgubila samo jednu prvu utakmicu na domaćem terenu; nastradala je od Leedsa golom u 89. minuti, a pobijedio je City, Manchester United ja Newcastlesve tri momčadi koje trenutno drže poziciju koja vodi u Ligu prvaka.

U tom kontekstu, Arsenal je počeo sjajno. Već u osmoj minuti Gabriel Martinelli je zabio za 0:1, a gabrijel isus je u 28. podebljao vodstvo gostujuće momčadi.

Arteta nije izmišljao ništa novo. William Saliba ozlijedio je leđa i nije konkurirao za utakmicu s Liverpoolomom. Na njegovo je mjesto uskočio Rob Holding, a ostatak momčadi je bio standardan; na bokovima su bili Oleksandr Zinchenko ja Ben White, Holdingov stoperski partner bio je Gabriel Magalhãesveznu liniju su držali Thomas Partey, Granit Xhaka ja Martin Ødegaarda napadačke pozicije zauzeli su Martinelli, Jesus i Bukayo Saka. Arsenal je ove sezone najstandardnija momčad lige prema odigranim minutama startera, a Arteta je za gostovanje na Anfieldu pripremio najstandardniju moguću postavu.

Arsenal titulu može osvojiti samo ako bude igrao kao Arsenal, a to nakon 30. minute više nije radio

Artetin se plan zasniva na pozicijskom nogometu, ali tako da se zone terena dinamički okupiraju. Što to zapravo znači? Prema nogometnoj teoriji koja je temelj napadačkog koncepta nazvanog Igra pozicije, teren dijelimo na pet vertikalnih zona koje su konstantne. Da bi momčad postigla optimalnu geometriju između svih igrača, potrebno je uzeti svih pet vertikalnih zona, ali po principu da u jednoj vertikalnoj zoni nipošto ne smije biti više od trojice igrača i da u horizontalnoj liniji ne smije biti više od dvojice.

Obično treneri prolaze kroz posjed u zadnjoj liniji stabilnosti. Stoperi izmijenjeni par dodavanja s vratarom kako bi se kupilo dovoljno vremena da se ostatak momčadi postavi i zauzme pozicije u odgovarajućim zonama, a onda se lopta krene prema naprijed i krene se kreirati trokuti i opcije za dodavanje. Sličnu stvar radi i Arsenal. Cilj je ispuniti sve vertikale i razvući obranu kako bi se stvorio prostor kroz koji se mogu kreirati šanse. Ono što Arsenal razlikuje od sličnih momčadi je da igrači konstantno mijenjaju pozicije te da dolaze u zonu i odlaze iz njih.

Brzo i učinkovito

Takav pristup pozicionom nogometu traži visoku usklađenost kako se ne bi dogodilo da se u jednoj zoni nađu trojica igrača, a da druga bude prazna. Samim tim Arsenal ponekad izgleda šablonizirano. Čim Zinčenko ušao je u sredinu, Xhaka se pomiče i zauzima novu poziciju. Ako je Martinelli široko, Xhaka odlazi na drugu desetku, a ako je napao dubinu, Xhaka se izvlači na krilo. Zapravo, Xhaka — ovisno o Martinellijevoj i Zinčenkovoj ulozi — mijenja položaj između središnjeg veznog, desetke, krila i lijevog beka kako bi popunio jednu od zona koja ostaje prazna nakon ove dvojice.

Uglavnom, cijeli Artetin koncept podsjeća na Chelsea pod Antonio Conte. Napadi se bez iznimke otvaraju u strukturi s trojicom stopera i dvojicom zadnjih veznih, jasni principi su pretvoreni u mehanizam, a on je doveden do razine refleksa. Ponekad sve djeluje previše robotski i nedostaje nevidljivosti u završnici kakvu su prošle sezone imali City i Liverpool, ali sve funkcionira i daje rezultate. Najbolji primjer za to je prvi gol.

Zinčenko je s lijevog beka prešao u sredinu i zauzeo mjesto zadnjeg veznog. Arsenal je na taj način dobio strukturu 3-2 u otvaranju napada; desni bek je postao treći stoper, a lijevi dodatni vezni. Xhaka se automatski počeo dizati visoko, Jesus i Martinelli su zamijenili pozicije tako da je lijeva bočna zona ostala popunjena. Liverpool je pokušao pratiti preslagivanje na lijevoj strani Arsenalovog napadača, a desno je Saka, najbolji dribler u Artetinoj momčadi, ostao protiv suparničkog beka na ogromnoj površini.

Zadnja linija je razvučena; Saka je uz desnu aut liniju, a Jesus uz lijevu. Sredina je popunjena, Martinelli je ušao u ulogu središnjeg napadača, ali završnici se iz lijevog halfspacea pridružuje Xhaka, a iz desnog Ødegaard i Arsenal ima jako dobru situaciju za završnicu. Saka probija, lopta se pomalo sretno odbija od Martinellija, ali je ovakve situacije iznimno teško braniti.

Drugi gol je bio relativno sličan.

Zinchenko ulazi u sredinu kao dodatni vezni igrač, Xhaka (označen strelicom) se pomiče gore kako bi se poravnao s Ødegaardom, a Arsenal opet ima dvije stvari: otvaranje napada u formaciji 3-2 i da krila zauzimaju bokove, napadač središnji, a visokopozicionirani Xhaka i Ødegaard su unutra poluprostor zonama. Ovaj put je Martinelli na lijevom krilu, Xhaka mu je odigran u dubini i Arsenal ima 2:0.

To je slično kao s Arjenom Robbenom. Cijeli je svijet znao da će s desnog krila zasjeći unutra i pucati lijevom nogom, ali to je redovito prolazilo jer je to radio toliko brzo da nije bilo pomoći. Otprilike je ista stvar s Arsenalom. Svi već znaju što će Artetini igrači napraviti, praktički se ponavlja isti obrazac kretanja cijele sezone, ali to rade toliko brzo i učinkovito da ih je jako teško zaustaviti.

Pred ciljnom ravninom

Kako se onda Liverpool vratio u utakmicu?

Jedinim dijelom je to bilo zato jer je Roberto Firmino u završnici odigrao jako dobru ulogu u spajanju linija is njim – ali is Thiagom Alcantara, koji je ušao u drugom poluvremenu — Liverpool je postao tehnički u dolasku u završnicu, a samim time i puno opasniji. Međutim, dojam je da je Arsenal nakon 2:0 u početnim pola sata planirao završiti utakmicu u rutinu i samo privesti susret kraju.

Usporedimo li prvih 30 minuta s ostatkom utakmice, Arsenalu je pao intenzitet presinga za 30-ak metara, zadnja linija se spustila za 15-ak metara, a broj dugih lopti se utrostručio. Omjer udaraca u prvih pola sata bio je 5:3 za Arsenal, au ostatku utakmice Liverpool je pucao 18 puta, a Arsenal samo četiri. U prvih pola sata Arsenal je imao minimalnu prednost u posjedu, au ostatku utakmice Liverpool je preuzeo loptu, a Arsenal je pao na samo 37 posto posjeda.

Ukratko, Arsenal se nakon drugog pogotka povukao i odlučio braniti vodstvo. Ne da ga nije branio, nego se može zahvaliti samo izvrsnom Aaronu Ramsdaleu na vratima i raspoloženih strijelaca Liverpoola, koji su odnijeli ovaj jedan bod. Duboka obrana omogućila je Liverpoolovim bekovima da se pridruže napadu, lopta je priječesto dolazila u Arsenalov šesnaesterac, a napadači su bili preduboko u svojoj polovici da bi izveli učinkovitije protunapade. Sve je išlo kako treba za Liverpoolove snage; bočni igrači dolazili su u sjajne situacije, a kada Trent Alexander-Arnold lopta na suparničkoj polovici dotakne više od 50 puta, onda znate da će do izražaja doći njegova napadačka genijalnost, a ne obrambena nestabilnost.

Arsenal jednostavno nije momčad koja ovu utakmicu može završiti u rutini. Barem ne još. Arsenal ima svoju igru, ima svoj automatizam i igra na rutinu znači osloniti se na ono što je dovedeno do razine refleksa, a ne predati loptu Liverpoolu i braniti dva gola prednosti više od sat vremena.

Jasno je da se pritisak gomile kako Arsenal ulazi na gol-crtu i jasno je da vodstvo od dva pogotka izgleda kao kapital, pogotovo u gostima poput onog na Anfieldu. No, Arsenal do naslova može samo ako igra kao Arsenal, a nakon 30. minute to im više nije pošlo za rukom.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku za istraživačke serije odaberite jedan od paketa.

Ovaj je članak dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku za istraživačke serije odaberite jedan od paketa.

Više o temiIzvor: Telesport.hr