Gledao je smrt u oči i vratio se u život: “Osjetio sam stezanje i nakon toga sam pao u nesvijest.” Neki sportaši nisu dobili drugu priliku

Pozlilo mu je za vrijeme utakmice. Pokušali su mu pomoći, odvezli ga u bolnicu, no srce 15-godišnjeg nogometaša nije izdržalo. Nakon toga su se počela postavljati pitanja o rizicima s kojima se sportaši susreću i pregledima koji se, tvrdi sugovornik Provjerenog, rade ispravno. Osim s njim, reporterka Ema Branica razgovarala je s igračem koji je i sam gledao smrt u oči.

Galerija +8

“Taman smo završavali s treningom iu jednom sam trenutku osjetio stezanje oko srca. Rekao sam treneru da se ne osjećam dobro i do mene su došli suigrači iu jednom trenutku sam sjeo na travu. U tom trenutku nisam se osjećao dobro. Osjetio sam stezanje i nakon toga sam pao u nesvijest. Nisam bio pri svijesti pet minuta”, ispričao je Filip Čuljakpomoćni trener NK Lokomotiv.

“Doživio sam odlazak na onaj svijet gdje je sve bijelo. Ondje je jedan lijepi prizor, neopisuje sreća u trenutku kad se ide prema tome svijetu”, rekao je reporterki Provjerenog.

Zatim je, dodao, u jednom trenutku udahnuo zrak i ništa mu nije bilo jasno.

“Pitao sam što se dogodilo. U pozadini sam čuo zvuk sirene hitne pomoći i nije mi bilo jasno o čemu je riječ”, prisjetio se.

Filipa su treneri oživljavanjem vratili u život. Doživio je srčani zastoj i taj je dan bio završetak njegove igračke karijere.

Neki igrači nisu dobili drugu priliku

Četiri godine kasnije jedan tinejdžer nije dobio drugu priliku. Taj 15-godišnjak bio je član kadetske momčadi NK Samobora. Obavijestio je suca da mu nije dobro i nakon toga je prestao disati.

“Nažalost sam bio prisutan toj utakmici. Scene koje će me proganjati. Dijete leži na terenu, ljudi oko njega i pokušavaju ga spasiti. Otac utrčava u teren i trči prema svom djetetu… Ne zna se još uzrok. No roditeljima nebitno. Ništa više ne može vratiti taj mladi život. Ne, da li se to moglo spriječiti. Barem pokušati. Da li smo kao društvo napravili sve da se takve stvari ne dogode?”, napisao je Zdravko Ivančićotac sportaša koji je trenirao s preminulom.

Navedeni je status objavio jer, kaže, više ne želi šutjeti o javnoj tajni da zdravstveni pregledi često uopće nisu pregledi.

“Deset godina idemo na zdravstvene preglede koji nisu od početka uvijek bili isti, znači na početku je bio zdravstveni pregled koji se nama činio kao da je ono što treba biti, ali se onda promijenilo”, rekao je.

Jedino što je formalno zakonski obvezivalo saveze, klubove i roditelje je da se zdravstveni pregled djece sportaša obavlja dva puta na godinu. U pravilniku bi trebalo stajati kako točno zdravstveni pregled sportaša treba izgledati.

“Zbog toga što nije postojao provereni akt koji je utvrđivao što je minimalni standardni pregled, vi niste mogli niti provesti inspekcijski nadzor niti nekog kazniti jer nemate zakonsku osnovu”, objasnio je Davor Plavec iz Hrvatskog društva za sportsku medicinu.

Zato su pregledi mogli biti odrađeni – kako bi se u narodu reklo – lijevom nogom. I tako smo došli do apsurdne situacije na kojoj su svi šutke pristajali.

Šokantna, ali ne i nevjerojatna priča

Filip je imao sreće u nesreći i dobio je novu priliku. No nekih se snova ipak morao odreći.

“U početku je bilo teško vidjeti vršnjake, tad s nepunih 18 godina, vršnjake koji treniraju i igraju”, rekao je.

Filipova priča, koliko god šokantna bila, nije posve nevjerojatna. Sa šest je godina počeo igrati nogomet, a sa sedam su mu utvrdili aritmije. Morao je na detaljne preglede svaki put kako bi dobio potvrdu u zdravstvenoj sposobnosti. Kada bi se osjećao loše, nije dovršavao trening ili igrao utakmice. Ipak mu se dogodilo, ali zbog pribranosti i znanja onih oko njega danas on trenira neke nove klince.

“Nogomet nije samo sport. To je ljubav i oni žele trenirati, igrati, raditi, ali mi smo tu treneri i medicinska služba koja im mora reći: ‘Stani'”, ustvrdio je.

Neka sanja veliku igračku karijeru, a sada sanja i veliku trenersku.

Upisao je sportski menadžment i učio za polaganje trenerske licence, a mislio je da je prestanak igranja nogometa predstavlja kraj svijeta.

“Čovjek izađe iz toga. Bitna je samo glava, bitno je postaviti si neki cilj. Ja sam si ga postavio i ja sam jako sretan čovjek”, rekao je Filip.

I baš zato bitno je da svi u lancu dobrobiti zdravlje djece rade najbolje što mogu. Od države koja će postaviti zakonske standarde, do onih koji pregledavaju, sve do trenera, roditelja i svih uključenih u izgradnju sportaša. Možda se ne mogu baš svi spasiti, ali smanjiti rizik se ipak može.

Više o Filipovoj priči, rizicima s kojima se sportaši susreću i kako ih se planira smanjiti možete pogledati u videoprilogu na vrhu članka.