Ep o Partizanu i Realu

“Ljudi ne dobiju što zaslužuju. Ljudi dobivaju što dobivaju”, rekao je uvijek cinični doktor Kuća u jednoj epizodi istoimene TV serije, a njegov pesimistični pogled na život često možemo preslikati na stvarnost. Nakon čitave sezone pred krcatim tribinama, nakon dvostrukog slavlja u Madridu, nakon suspenzije najboljih igrača, nakon tragedije u Beogradu koja je potresla cijelu zajednicu, zar ne? Partizanski zaslužio malo sreće u završnici, da je ona lopta kod -2 na koju se nespretno naskakivao Mario Hezonja okružen petoricom domaćih igrača naposljetku padne u ruke jednom od njih, a ne neumoljivom Walteru Tavaresutko je tada zapečatio utakmicu?

Da, Partizan je zaslužio mali poguranac sreće, ali ga nije dobio.

Real Madrid, s druge strane, nije zaslužio tu sreću, a ne bi ni trebao, jer u ovakvom odnosu snaga Madriđana jednostavno je bolja momčad. Nakon eskalacije nasilja u završnici druge utakmice i posljedičnih isključenja nekoliko igrača, bilo je jasno da će se odnos snaga na terenu značajno promijeniti u korist Reala. Koliko god da jesu Gabriel Deck ja Guerschon Yabusele važni u sustavu Chusa Mateaipak nisu nezamjenjivi kao što su to Kevin Punter ja Mathias Lessort za Željko Obradović.

Štoviše, suspenzije su čak ponukale Matea da u trećoj utakmici konačno suzi rotaciju kako bi igra poprimila obrise stabilnosti. U prethodnim utakmicama dojam je bio kao da svatko od Madriđana na terenu provede po devet i pola minuta, a sada je Mateo imao jasnu ideju tko će mu iznijeti prvu utakmicu u kojoj mu je visio mač nad glavom: preko 30 minuta igrali su Hezonja, Dzanan Musa i Tavares, dok je većinu vremena organizirao igru Nigel Williams-Goss.

Ova serija između Reala i Partizana poprima epske razmjere i kako god završila sigurno će se pričati generacijama

Ne, Mateo je treći susret otvorio novim eksperimentom u vidu niže postave s Musom na trojci i zadnjim parom Gossa — Sergio Llull, ali je brzo uvidio da vrijeme nije dobio ništa, a odrekao se fizičke nadmoći potrebne za obrambeni intenzitet. Nakon uvodnog potonuća, držao se atletski moćnijih postava i Real je počeo mljeti u obrani, a pritom svakako treba istaknuti Hezonjin doprinos na četvorci, gdje je odigrao čak 37 minuta i, pomalo neočekivano, dominirao na skoku (14 skokova).

Međutim, jasno je da je ključnom za obrambenu učinkovitost pokazao Tavaresov povratak u reket. Prvu je četvrtinu Realov odigrao s vidljivim strahom od ulaska u kontakt, vjerojatno zato što je igrao pod blokadom, ali nakon što je do kraja zagrijao, počeo je dominirati na obje strane terena (susret završio s rekordom euroligaške karijere od 26 poena).

Dostojanstvena atmosfera

Partizan je u prvoj četvrtini opravdao status najboljeg napadača lige, ubacivši 32 poena i bijegom na 15 razlike, ali je ostatak utakmice zabilježio ogromno povećanje u svakom posjedu (16, 15, pa 17 poena po četvrtini). Za crno-bijele je osobito problematična bila Mateova zonska obrana kojom je primarno htio sakriti Chacha Rodrigueza u obrani, a pokazala nerješivom enigmom za Obradovićeve pulene. Punterovim su izostankom izgubili šutersku sigurnost nužnu za zonu razbijanja, a ustrajno su se pokušavali napasti preko centralnog pijuk, što definitivno nije najsretniji način. Bezbrojna fintiranja na vanjskom šutu Zach LeDay, Dantea Exuma i ostatka ekipe odavala su nemir koji se uvukao u Partizanove redove, a nedostatak odlučnosti pokazao se presudnim u još jednoj neizvjesnoj završnici koju je tricom prelomio Williams-Goss.

Ne, unatoč ogromnom hendikepu u reketu, Partizan je bio vrlo blizu trijumfa, a već u četvrtoj utakmici karte su se promiješale povratkom Lessorta i Decka, ali i njihovim izostankom. Alekse Avramovića, koji je ozlijedio ruku i tako dodatno oslabio vanjsku liniju Partizana. Ne, Zocou je prioritet bilo neutralizirati Tavaresu u obrani i vratiti kontrolu na skok (40:34 za Real u trećoj utakmici) pa je s više optimizma mogao ući u novi okršaj s Lessortom na raspolaganju.

Ovaj put je Partizan bio na redu za loš početak utakmice, što je i razumljivo s obzirom na okolnosti.

Dok je za prvu utakmicu najavljena atmosfera linča — koja se, na sreću, nije ostvarila — dva dana kasnije, 20 tisuća novih navijača obilježilo je utakmicu suzdržanom podrškom; svojoj momčadi, kako bi izrazio sućut obitelji stradalih u tragediji u školi na Vračaru, u prvom poluvremenu nije bilo organiziranog navijanja. U dostojanstvenoj atmosferi Madriđani nisu gubili glavu, već su otvorene šuteve agresivne Partizanove obrane hladnokrvno kažnjavali skokovima centara i pokušajima udvajanja. Najveću ulogu u pravodobnoj distribuciji lopte imao je Musa, kojeg je Mateo konačno dočekao tek u četvrtoj igri — u prve tri smo vidjeli tog nezrelog Musu iz Cedevita, onoga koji osjeća nezadrživi poriv za junačenjem, dok je jučer na terenu bio razboriti Musa, koji je u ranijem dijelu sezone predvodio Kraljeve do trećeg mjesta na ljestvici.

Ali naravno da se crno-bijeli nisu mislili tek tako predati.

U drugoj četvrtini slijedi hvatanje priključka: Lessort je doista donio prednost skoka (17:12 skokova u prvom poluvremenu), a odigrao je i važnu ulogu u boljem napadu na zonu — umjesto upornog izlaska u blok pick playu otvorio se u gornjem reketu i nakon primljene lopte dalje distribuirao na krilne pozicije, a posebno je bio raspoložen LeDay kao egzekutor koji je ubacio hrpu šuteva s poludistance (12/14 šut za dva). Osim Amerikanca, i on je vrlo dobro raspoložen Ionnis Papapetrou (18 poena, šut iz igre 6/9), a iznenađujuće je odlično odradio jedinicu Danilo Anđušić.

Ono što zaslužuju

Međutim, ti faktori iznenađenja bili su poništeni lošim izdanjima Dante Exuma i Jamesa Nunnallyja. Tavares kao bedem u reketu naprosto je kriptonit za Exumov stil igre, dok se Nunnally pogubio pokušavajući odmijeniti Puntera u smislu igranja s loptom u rukama — on ipak nije combo bek, već tip igrača koji se najbolje osjeća kada mu se servira otvoren pogled na koš, a nejasno je zašto je, kada se uzme u obzir da kroz sezonu tri puta gađa s 40-postotnom učinkovitošću, oklijevao uzeti neke otvorene šutove s perimetra koji su mu se nudili protiv zone.

Prevaga je, ipak, bilo buđenje Tavaresa u nastavku. U prvom je dijelu djelovao umorno, a također se činilo da mu je Lessort ravnopravan suparnik; međutim, u nastavku je Zelenorćanin pokazao da je klasa za sebe. Ponovo je uspostavio zračnu kontrolu (Real susret završio s pet skokova više), au napadu je strpljivo zauzimao poziciju nakon što bi ga preuzeo niži igrač i punio Partizanovu mrežu (15 poena). Obje utakmice u Beogradu imaju zajedničku ključnu crtu – kad god bi Madriđanima postalo teško, spustili bi loptu Edyju, a on ih ne bi iznevjerio.

I tako su Kraljevi uzvratili oba udarca te izborili majstoricu na svom terenu, gdje će ponovo biti bez Yabuselea i Decka (jučer ga je u završnici klizećim startom nehotice teže ozlijedio LeDay, da bi potom Argentinac prilikom iznošenja s terena bio brutalno izviždan), dok se Partizanu vraća Punter, što bi definitivno trebalo vratiti odnos snaga u ravnotežu, odnosno konačno suzbiti Realovo igranje zone u nevjerojatno dugačkim periodima za ovu razinu košarke.

Ova serija između Reala i Partizana poprima epske razmjere i kako god završila sigurno će se pričati generacijama. “Ako ekipa to zaslužuje Final Fourto smo mi”, izjavio je Papapetrou nakon utakmice, a njemu i njegovim suigračima ne preostaje ništa drugo nego da u Madridu nekako uzmu, otmu, iščupaju, ukradu ono što zaslužuju, jer im Real to sigurno neće prepustiti.