Nije do para. Do njega je

Guardiola je netom nakon Gündoğanove izjave okupirao momčadske senatore na večeri u restoranu u centru grada. Istu je stvar napravio sa svojim stožerom i na oba sastanka stavio jedan jedini prioritet: osvojiti Premier ligu, jer ne može se biti konkurentan u Ligi prvaka ako se ne održava izvrsnost kroz cijeli period treninga, a ta se izvrsnost onda mora ogledati u domaćem prvenstvu . Nakon toga je City dvaput pobijedio Arsenal u međusobnim prvenstvenim susretima, dobio ga je iu FA Cupu, upisao je 50 do 57 mogućih bodova do kraja sezone i ostvario 12 uzastopnih prvenstvenih pobjeda prije nego što je remizirao s Brightonom, ali su i dva izgubljena boda došla u trenutku kada je titula već bila matematički osigurana i proslavljena.

Troše i drugi, pa nisu ni blizu toliko uspješni niti im takva rješenja padaju na pamet

U svemu je najimpresivnije bilo to koliko je sve djelovalo sasvim rutinski. Gledajući sa strane, imali ste osjećaj da je Cityjev niz mogao trajati još mjesecima. Premier liga je još jednom postala Pep liga.

Taktički, ključno je bilo prijeći s klasičnom formacijom 4-3-3 na nešto što je najlakše opisati kao 3-2-2-3. Nakon nekog vremena, Guardiola je prihvatio da on Haaland neće donijeti ono što mu je donosio svaki napadač kojeg je prije njega imao i da ne može od njega računati da će pomoći u izgradnji igre. On je napadao dubinu iza leđa obrane, a Pep je onda odlučio da mu treba druga desetka da popuni prostor iza linije. Drugu je desetku dobio tako što je podigao Johna Stonesa od obrane do zadnjeg veznog, oba braniča su tada postali stoperi i City je imao strukturu 3-2 u početnom napadu s dvije desetke i Haalandom i dva krila prema naprijed.

Dodatni zadnji vezni osiguravao je protunapad, krila su davala širinu napada, a De Bruyne i ostala desetorica — tko god je bio do njega: od Gündoğana, preko Bernarde Silve i Phila Fodena do čak Álvareza — imali su slobodu kretanja između linija, gdje je City prošle sezone figuru dobivao spuštanjima napadača.

City je stvarao manje prilike nego prethodnih godina i manje je lopti ulazilo u šesnaesterac. Više su se fokusirali, a manje igrali, ali City ovog puta nije imao lažnu devetku u šesnaestercu koja je došla iz drugačijeg plana ili usko postavljenih krila od Haalanda.

Haaland je upropastio svoj dio lopti. Recimo, Darwin Núñez je promašio 20 prilika koje izabrati definira kao veliki i odigrao je sezonu u kojoj je često kritiziran zbog propuštenih šansi. Haaland je promašio 28 takvih prilika i po tome je uvjerljivo prvi u Premier ligi. Ne samo u Premier ligi, nego je rekorder u svim ligama Zakrpe. Ali uspros tome je postigao 36 golova u sezoni. To najbolje pokazuje koliko je lopti dolazilo u kazneni prostor i koliko su ga često suigrači dovodili u izgledne situacije. Ono što je za City pad u stvorenim šansama i manje lopti u kaznenom prostoru u odnosu na prošlu sezonu, to je za većinu drugih momčadi nedostižno.

Zato je City u zadnjih šest sezona osvojio pet naslova prvaka i zato je Premier liga postala Pep liga. Nitko drugi ne stvara prilike približno sličnog volumena i nitko drugi ne dovodi svoje igrače u približno sličan broj šansi.

Radi se samo o matematici. Budete li ovako često i ovako dobro dobili loptu pred suparnički gol, osvojit ćete naslov. U Ligi prvaka, na uzorku od dvije utakmice, možda će lopta završiti u golu ili će vaš stoper napraviti neku grešku koja će završiti primljenim golom, pa rezultat možda neće biti tu. Ali uzorak od 38 utakmica eliminira dobar dio slučajnosti i City će svoju dominaciju u igri sigurno pretvoriti u bodove.

Autor te dominacije je isključivo Pep Guardiola.

Kad god je Cityju trebala dodatna brzina, on ju je pronašao. Prije nekoliko godina povukao je ključni potez kada je João Cancelo postao dodatni vezni igrač, a sad se riješio Otkaži kada je ovaj počeo raditi iste probleme kao u Između ja juventus dok je problem riješio podizanjem Stonesa u vezni red. Identitet igre ostaje isti, načela se ne mijenjaju, ali Pep konstantno nalazi sitne prilagodbe i rješenja te njima stvara sustav koji igračima sam od sebe nudi dodatne opcije i olakšava im da probiju ograničenja kakva im se nameće suparnik ili kakva su nametnuta konvencionalnim shvaćanjem nogometa.

I slobodno možete priču svest na novac. Uvijek se nađe netko tko će napisati kako je jedino objašnjenje zašto je Guardiola toliko uspješan u tome koliko para troši na pojačanja. Jasno, Pep troši. To je sasvim validan argument jer novac kupuje igračku kvalitetu, a da Stones nije tehnički kvalitetan, Guardiola ga ne bi mogao gurnuti u veznu liniju. Ali troše i drugi, pa nisu ni blizu toliko uspješni niti im takva rješenja padaju na pamet.

Zapravo, svi troše. Ako pogledamo neto potrošnju – odnosno iznos koji ostane nakon što je novac potrošen na povećanje oduzme od novca zarađenog prodajom igrača – City je posljednjih pet godina na 10. mjestu Premier lige. Ne samo da su ispred Chelsea ili Manchester United; po netto potrošnji su ispred Cityja čak i Tottenham, Zapadna šunka ili Aston Villa. Živimo u svijetu u kojem Wolverhampton prije tri godine iskrca gotovo pa 50 milijuna eura za dijete od 18 godina nakon 117 minuta nogometa u Luka, a onda ga nakon 18 mjeseci otpiše i pošalje na posudbu.

Uostalom, City je izbačen iz Lige prvaka Real Madrid koji je na klupi imao Eden Random ja Aureliena Tchouamenija, igrače za koje je platio više od 200 milijuna eura. Dvojica toliko skupih igrača nisu mogla niti u početnu postavu. A u Cityju igra ključne utakmice Manuel Akanji koji je za 17 milijuna eura doveden iz Borussije Dortmund i koji je prošle sezone izgledao katastrofalno u Bundesligi.

Je li Real, onda, osvojio sve te trofeje zbog toga što puno troši? Djelomično da — jer, kao što smo već rekli, potrebna je sirovina s kojom možete raditi. Ali puno važniji je bio Charles Ancelottistvorivši samopouzdanje kod igrača — a Zinedine Zidane ga je nastavio — koji je bio odlučujući faktor u osvajanju pet Liga prvaka u zadnjih 10 sezona.

Da je samo do igrača i da je samo do novca, pobijedili bi i Rafael Benitez, Santiago Solari ili Julen Lopetegui. Ali nisu pobijedili, to su učinili Zidane i Ancelotti — jedan triput, drugi dvaput — jer su stvorili momčad s mentalitetom koji podnosi krizne trenutke i čeka tu jednu priliku za koju su uvjereni da će se dogoditi. To ima svoje granice što dokazuje činjenicu da su njih dvojica zajedno osvojili samo dvije La Lige, ali njihova trenerska kvaliteta dolazi do izražaja u ograničenom uzorku prvaka Lige koji često odlučuje improvizacija igrača i sloboda da se radi nešto izvan okvira onoga što se očekuje.

Jednako kao što Pepova trenerska kvaliteta dolazi do izražaja u Premier ligi. Nitko ne stvara više i nitko ne igra bolje od njegovih momčadi, a to na uzorku od 38 kola dođe do izražaja. Premier liga ponovno je postala Pep liga, a najimpresivnije je to koliko mi te rezultate shvaćamo zdravo za gotovo, kao da su nešto normalne. Nisu — jer ovo što Guardiola radi s Manchester Cityjem rijetko je viđena dominacija u engleskom nogometu. Pridodajte li rezultate i faktore dojma te konkurencije, onda i vjerojatno nikad viđena.

A to nije do novca i Haalanda, to je do Pepe.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku za istraživačke serije odaberite jedan od paketa.

Ovaj je članak dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku za istraživačke serije odaberite jedan od paketa.