Hrvat na čelu Realove liječničke službe: S Lukom sam svaki dan, on je kao 'Biti John Malkovich'

Ah, što vas to čudi, pa i šef klinike u Clevelandu, jedne od najboljih bolnica na svijetu, je Hrvat, skromno je rekao u uvodu.
Osmijeh je tu jer je nakon dosta vremena došao kući, u Zagreb. Ali traženje riječi i miješanje engleskih fraza odaje da ne dolazi tako često…

dr. Niko Mihić (65) opet je stigao na međunarodni simpozij sportske medicine “Pokaži srce”. A on je šef liječničke službe madridskog Reala! I prošle godine nam je dao prvi intervju za hrvatske medije.

Pa kako ste došli do te funkcije?

– Dijelom treba imati sreće. Znate kako kažu golmani: moraš imati sreće da budeš dobar i moraš biti dobar da bi imao sreće. Eto, tako sam i ja bio dovoljno dobar i imao sam sreće.

OK, dogodio se takav, sretan rasplet situacije jer…

Foto: Ante Buškulić/24sata

– Ja sam u Kanadi specijalizirao hitnu pomoć i kad smo se preselili u Španjolsku, počeo sam raditi u Hitnoj i otvorio svoj ured, vodim Executive Health. Među pacijentima koji su mi dolazili bili su Florentino Perez i Zinedine Zidane. Netko me preporučio i jednoga su me dana pitali bih li htio doći u Real. Odmah sam prihvatio, pa tko bi na takav poziv oklijevao?! A zašto su izabrali baš mene, treba ih pitati.

Ne, nagađa koji je razlog:

– U sportskoj medicini vide da su neki liječnici za mišiće, neke tetive i tako, a htjeli su ljudi koji imaju opširnije znanje. A u hitnoj pomoći moraš znati o svemu. Ne do detalja, ali vidiš sve.

Tu funkciju u Realu obnaša, kaže, šest godina. A dolazite li na utakmice?

Foto: Tomislav Miletic/PIXSEL

– Na svaku, apsolutno.

Na klupi ste?

– Ne. U Realu radi 78 zdravstvenih radnika, od čega devetero liječnika, a dva liječnika sportske medicine su na klupi. Ja sam gore (u loži, nap. a.).

Samo malo, u Realu radi 78 liječnika?!

– Da, za 27 selekcija nogometnog i košarkaškog kluba, od 12 godina do seniora. To je više od 800 sportaša.

Vi ste u kontaktu i sa sportašima ili samo sa svojim liječničkim timom, čiji ste šef?

– Izravno sam sa sportašima. S Modrićem se vidim svaki dan.

Foto: Tomislav Miletic/PIXSEL

Pa koliko će onda Luka Modrić još igrati?

– Koliko bog želi, haha! Pitaju me za tajnu Lukine dugovječnosti, ali on je kao film “Biti John Malkovich”. To je on i ne može biti drugog Luke Modrića, jedinstven je.

Je li u tome važnija genetika ili rad?

– Teško je reći što je važnije. Mi Hrvati smo ratnici, borbeni smo, ali Luka ima njegov neopisiv i talent i trud.

I, kakav vam je radni dan?

– Prije svakog treninga i utakmice imamo kolegij zdravstvenih ekipa i prezentiramo stanje igrača. Najprije sastanak s fizioterapeutima pa s liječnicima pa s trenerima, i svaki je pristup personaliziran jer ovisi o utakmici, eventualnoj ozljedi koju sportaš vuče… Sve razradimo do detalja. To je jedini način da pobjeđuješ velike utakmice toliko godina. Mi, kao medicinska služba možda imamo jedan posto doprinosa tim pobjedama, možda pola posto, nemoguće je znati. Mi smo nužno zlo, najbolje je kad nas ne trebaju, ali kad nas trebaju, moramo biti najbolji.

Foto: Tomislav Miletic/PIXSEL

Jedan posto?! Da se niste malo podcijenili?

– Ne znam, nemoguće je to izmjeriti.

Operirate li ponekad igrače?

– Da, ponekad, ovisno o situaciji. Ali uvijek je to timski rad. Uvijek je dobro dobiti drugo mišljenje. Veliki problem je kad liječnik postane preziguran u sebe, moraš uvijek dublje analizirati i ne vjerovati na prvo nego je drugo mišljenje jako važno. Kao u šahu, uvijek razmišljati io idućim potezima, ne samo o prvom.

Jeste li igrali nogomet?

– Bio sam glavni strijelac u Torontu! Dok sam imao 15 godina. A onda sam se posvetio medicini.

Potom je prepričao svoj životni put:

– Rodio sam se u Zagrebu, u Kukuljevićevoj, kraj malog placa, i živio ondje do petog razreda. Onda smo, 1968. godine, emigrirali u Toronto. Razlozi su bili i ekonomski i politički i religijski, sve skupa. Ne znam koliko su nas potjerali, a koliko smo mi htjeli otići, ali hvala Bogu da je tata bio hrabar da to napravi. A prije 20 godina preselio sam se u Španjolsku, žena mi je Španjolka.

Igrao je, kaže, i košarku, i to više nego nogomet. Pa se posebno raduje novom Hrvatu na brizi:

Foto: Ante Buškulić/24sata

– Znam, Mario Hezonja, izvrstan čovjek. Da, već smo se upoznali o baš mi je drago da ću s njim raditi.

I on je veliki radnik…

– Ne možeš doći na sam vrh ako ne ideš do granice. Ali treba to i balansirati s odmorom, biti mudar. Ja imam osjećaj krivnje jedino ako ne uspijem uvjeriti pacijenta da me posluša. Ali prihvaćam da se to može dogoditi. Eto, i za mene nije dobro da svaki dan jedem burek, ali kad sam u Hrvatskoj, to radim jer obožavam burek – zaključio je dr. Mihić.

Čovjek koji je u Realu možda i važniji nego Luka Modrić.

Odaberi temu koju želiš pratiti Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku