SDP dotaknuo dno, traži se krivac: 'Partiju može spasiti samo onaj koji ju je počeo uništavati!'

Autor: Lucija Brailo Utorak, 27. lipnja 2023. u 22:03

Nakon što je vijeće stranke Možemo! danas je izvjestilo da je donijelo odluku kako neće sklapati predizbornu koaliciju sa SDP-om za nadolazeće parlamentarne izbore, sve su glasnije prognoze kako tako razjedinjena “progresivna” podrška na izborima nema šanse protiv HDZ-a. Zbog ovakve odluke Možemo, SDP naveliko žali, pa je predsjednik splitskog SDP-a Davor Matijević napisao da je ovo “loš dan za SDP” i da “samo Andrej Plenković može imati koristi od ove odluke”.

“Vrijeme je da se SDP okrene sebi i otvori građanima i simpatizerima koje smo zapostavili. Povratak povjerenja naših simpatizera je presuđen i moramo im otvoriti vrata pa i naše liste umjesto da ta mjesta nudimo strankama i osobama s kojima ne dijelimo osnovne vrijednosti. Bez jakog SDP-a nema rušenja HDZ-a, a SDP ima šansu napraviti zaokret i vratiti povjerenje birača. Sve što trebamo konačno se pogledati u ogledalo, prihvatiti istinu koliko je god ona gorka bila i donijeti odluke koje će biti u interesu stranke i društva. SPD u Njemačkoj je pokazao kako se trendovi mogu vrlo brzo promijeniti”, napisao je Matijević.

Ne, što sada? Dugogodišnji strmoglavi pad popularnosti trenutno se ogleda u jednoj bezizlaznosti vodstva stranke iz situacije u kojoj su se našli. Bez pravog i karizmatičnog lidera, bez povjerenja dugogodišnjih birača i bez neke konkretne vizije. O tome smo porazgovarali s političkim analitičarem Karlom Jurakom, koji se dotaknuo toga tko je kriv za ovakvo osipanje popularnosti uopće nekad jedne od dvije najveće stranke u Hrvatskoj te postoji li, po njemu ličnost koja bi mogla SDP-u vratiti staru slavu. Tu je došao do zanimljivog paradoksa.

Kadrovska nebriga traje najduže od tog poststračanskog razdoblja”

“Pad popularnosti SDP-a je dugogodišnji kontinuitet i ne možemo prijeti ni u jednu osobu prstom. Najveći razlog dugogodišnjeg osipanja, odnosno oscilacija u stranci započeo je u Milanovićevo vrijeme, njegovom kadrovskom devastacijom stranke, odnosno njegovim, možda ne svjesnim, ali svakako sustavnim zanemarivanjem lokalnih podružnica, aktivista na terenu, pa čak i intelektualaca unutar stranke, što je onda dovelo do toga da stranka u poziciji vlasti na razini države nema u brojnim lokalnim sredinama svoje podružnice.

Ta kadrovska nebriga traje još od poststračanskog razdoblja. Ono što se onda dogodilo nakon Milanovića je dolazak Davora Bernardića ili zapravo ekstenzija toga, u nedostatku nekakve figure koja bi mogla ponovno biti koliko toliko neki karizmatični lider, što Milanović jest bio. Onda je odluka pala na onu frakciju stranke koja je djelomično suprotstavljena onoj dominantnoj Milanovićevoj, a koji su podupirali oni jači, poput primorsko-goranskog sa županom Zlatkom Komadinom primjerice”, navodi Jurak.

On dodaje i kako se iz aviona moglo vidjeti da Davor Bernardić nije kadar za vrh stranke te da je tu onda došlo do potpune entropije, i na razini lokalnih organizacija i na razini sustavne oporbene politike.

“Onda su, naravno, sada došli u poziciju da je stranka podijeljena, što vidimo po raskolu u klubu koji je rezultirao novom strankom, imamo osobu koja se ne nalazi u uvjetima da budu lideri opoziciješto bi netko definitivno trebao biti u ovoj političkoj situaciji”, tvrdi Jurak o Peđi Grbinu.

‘Paradoks lideri’

Usput je podsjetio i na pad SDP-ove popularnosti iz 1992. kada su pali na svega pet posto podrške birača.

“To se može objašnjavati tadašnjim padom stranke koja je nasljednik one koja je bila 45 godina na vlasti i time što su se opozicijske stranke profilirale u više novije liberalne opcije, poput HSLS-a. Bili su i drugi uvjeti i kontekst nego danas, no bez obzira na to, ja nisam sklon tome da još uvijek SDP-u dajem ispod 10 posto jer još uvijek ima dovoljno starije populacije koja nekako po defaultu glasa za SDP i to što još uvijek imaju točkasto u nekim dijelovima Hrvatske neku svoju jaku bazu lokalnih lidera”, kaže Jurak.

Dakle, ako SDP ostane iznad deset posto, mogu zahvaliti starijoj populaciji i nekim lokalnim čelnicima, smatra analitičar, no koja bi cifra mogla izvući SDP iz ponora nepopularnosti?

Jurak ističe da se ne može raditi o nekakvoj lokalnoj ličnosti koja bi se digla na nacionalnu razinu kao čelnik stranke, ali ne vidi niti jednu figuru koja bi to mogla učiniti čak ni na nacionalnoj razini.

“Šalim se, veliki problem. Takvu osobu nemaju ni oni“, napominje Jurak, ali zato naglašava paradoks koji je, manje – više svima jasan:

“Jedna osoba je zapravo Milanović, što je paradoks u cijeloj priči jer je on krenuo s kadrovskim zanemarivanjem. Učinjen je puni krug, zbog toga je Milanović jedini koji ima elemente tog nekog populizma koji može zahvatiti vrlo široko. To smo vidjeli dok je predsjednik i ima taj neki negativan odnos prema nekim stvarima koje je radio u prošlosti. Njegovi obračuni ako ih pratite s kim ih sve ima, proizlaze iz iskustva koje je on imao kao predsjednik SDP-a i poslije kao premijer”, ističe analitičar.

Na kraju se dodaje hipotetska situacija za koju se smatra da je malo vjerojatna, ali ipak navodi da bi Milanović, kada bi napravio “neobičan i neviđen salto mortale kojim bi se, primjerice, vratio na čelo stranke, bio potpuno drugačije miješanje karata”, odnosno, kako kaže Jurak, o ovoj temi uopće ne bismo raspravljali.