Kako je oslobođeni Gotovina 'potjerao' slavnog Srbina iz Hrvatske: Navodno nikako nije mogao podnijeti euforiju Hrvata

Autor: Andrija Kačić Karlin Ponedjeljak, 17. srpnja 2023. u 06:55

Nema baš mnogo primjera suradnje hrvatskih i srpskih sportaša, trenera ili dužnosnika. Doslovce se mogu nabrojati na prste jedne ruke. Opet, isto bi tako bilo ružno reći da sportski odnosi Hrvatske i Srbije nisu dobri. Savezi se međusobno pozivaju na turnire, od pionirskih, preko juniorskih do seniorskih. Utakmice u regionalnim ligama izgledaju pristojno, ponašanje je fer i korektno.
Uglavnom, sve je kako treba biti, sportski…

Ne, kako postoje iznimke koje potvrđuju pravilo onda je to svakako sada već pet godina suradnje Hrvata Gorana Ivaniševca i Srbina Novaka Đokovića. Sjećamo se, vrijeme brzo ide… ​​Bila je to 2019. godina, kraj lipnja, dan prije početka Wimbledone. Novak Đoković predstavio je svog novog trenera. Šok je bio potpun. Đokovićev izbor je bio – Goran Ivanišević.

Počela je tada jedna zanimljiva, očito i turbulentna suradnja, epilog je niz Đokovićevih uspjeha, ali i temperamentnih istupa. Od tog dana pa danas je Đoković krenuo na svoje putanje najboljeg tenisača svih vremena.

Ivanišević i Đoković kao primjer

I početkom te suradnje, pa kroz sve ove godine, a nakon posljednjih mjeseci, novinarima je bilo intrigantno promatrati i istraživati ​​kako izgleda druženje, rad, zabava ali i razgovori jednog od najboljih srpskih sportaša svih vremena s jednim od najboljih hrvatskih sportaša ikada…

Opterećenost ratom početkom devedesetih nije jenjala, nerijetko se i njihova suradnja gleda i kroz neočekivanu, pa i nedostojnu prizmu, s pitanjima zašto u tom odnosu možda dominira Srbin, ili zašto si Hrvat to uopće dopušta. Gledanje iz takvog kuta nije samo pogrešno i nedobronamjerno, čak i nepošteno, a čak je i izrazito glupo.

Svi su pritom htjeli da se Đoković i Ivanišević poznaju još od najmlađih dana. Goran Ivanišević i Novak Đoković znaju se odavno, još iz trening-centra, Akademije proslavljenog tenisača i velikog teniskog trenera, Nikole Pilića u Njemačkoj.

“Da, Novak je gledao Gorana dok trenira, a Goran je, s druge strane, odmah vidio o kakvom je nadarenom momku riječ. Suprotnih su osobnosti i karaktera, no imaju sličnost u temperamentu, pričao nam je Nikola Pilić. Postoji i anegdota koju su kreirali Goran i Novak, o tome malo kasnije…

Tenis je specifičan sport. I ako ćemo pravo, Goran Ivanišević bio je isključivo Đokovićev izbor. Srpski tenisač koji se sjeća Gorana kao temperamentnog igrača (tu su fakat slični) znao je što mu Hrvat može donijeti. Uostalom, Đoković nije jednom govorio kako je do suradnje došlo i zašto je izabrao baš njega.

“Goran mi je donio puno zabave, puno šale. Govorimo istim jezikom, dugo se poznajemo. On je bio moj idol. Dolazi iz Hrvatske, ja sam iz Srbije i to su susjedne zemlje sa sličnom kulturom i gotovo istim jezikom”, pričao je Đoković.

Zec je ubrzao Đokovićevu igru

Da, svjedoci smo i Đokovićevih ispada prema ljudima u publici, čak i prema bratu, ali i prema treneru Ivaniševiću. Ponekad je to ružno doživjeti, ali koliko smo se puta uvjerili da je Đokovićeva osobnost nepromjenjiva. A Ivanišević to najbolje zna. A Ivanišević je na Đokovićevoj platnoj listi da mu pomogne, smiri ga, preokrene, pa i pretrpi nešto, a sve kako bi njegov poslodavac postigao što bolji rezultat.

Recimo stvari ovako, kad Ivanišević trpi povike koje mu šalje Đoković – ponaša se pedagoški. Kao iu ovom, prije neki dan, posljednjem Đokovićevom “ispadu”. Ivanišević šuti. I to nas čudi, jer nismo navikli šutjeti. Ne, kako je sve to prošao na terenu, što sada proživljava Đokovića, najbolje zna da treba šutjeti…

Kako je, naša su sjećanja, Goran bio još malo „luđi“ i temperamentniji od Đokovića, ta sjetimo se samo razbijenih reketa i psovki našeg tenisača kojeg smo zbog toga i obožavali, tako u konkretnom slučaju Hrvat na Srbina djeluje sedativno, umirujuće. Da je barem Goran imao nekoga da ga smiri kada bi doslovce poludio na terenu.

Goran jako dobro zna da bi svaka njegova burna reakcija na Đokovićevo vikanje bila kontraproduktivna – mudro šutnjom i strpljenjem smiruje svog igrača. A smiriti Đokovića je vražji posao. Čini se da Goran radi odličan posao.

A kad su se uopće upoznali Novak Đoković i Goran Ivanišević?

“Sjećam se trenutka kada sam ga upoznao. Pripremao se za Wimbledon, onaj 2001. kad ga je i osvojio, u Njemačkoj u akademiji u kojoj sam i ja bio. Sjećam se da smo odigrali nekoliko poena i da je to bilo ostvarenje mog sna. Prekrasno ga je imati u svom stručnom stožeru, donosi pozitivnu energiju, dobar je trener i jako sam zahvalan što je uz mene”, riječi su Novaka Đokovića.

Što je Đoković dobio s Ivaniševićem kao trenerom, osim tog možda smirujućeg stava Hrvata?

Realno, Ivanišević je možda prvi otkrio kako “na kraju s Đokovićem”. Ponajprije, zapanjujuće mu je ubrzao igru ​​i konkretnost. A kako je Ivanišević imao sjajan servis, i prvi i drugi, tu je i od Đokovića napravio zvijer. U suvremenom tenisu bez konkurentskog serviranja ne možete do vrha, nemate nikakve šanse. A već relativno dobar Đokovićev servis Ivanišević je očito usavršio.

Nije Goran kraj Novaka samo da ga zabavlja kada je Srbinu do zabave, niti je samo da ga smiri kada se Srbin pogubi. Iza svega je naporan rad na treninzima, silni sati analize, razgovora. Pritom, kako se Đoković voli sukobiti doslovce s cijelim svijetom oko nekih neteničkih pojava, možemo zaključiti da mu kao treneru Goranu Ivaniševiću ne smeta. Pa bismo morali zaključiti. Ako tko zna s Novakom onda to zna Goran.

Dakako, sva sila svjetskih novinara želi čuti i drugu stranu, Ivaniševićevu. Sjećajući ga se onako temperamentnog i neobuzdanog stalno propitkuju kako i zašto to trpi. Pa i novinari od Gorana dobivaju svojevrsnu lekciju…

“Nevjerojatan je Novak Đoković. Ne ljutim se kada Đoković više na mene sve dok pobjeđuje. Zato sam i tu, da dobijem svaki meč. Ja sam u redu šta god on pričao ili vikao. On je pustio emocije kada je prišao našem boksu. To je bilo vrlo emotivno za sve nas. Kada je počeo plakati, tada je pustio iz sebe sve ono što je danima gutao u sebi. Uradio je nešto nevjerojatno, on je s drugog svijeta. Kao čovjek koji sam više od trideset godina u tenisu ja sam zadivljen. Čast mi je što sam trener Đokovića”.

Kako je naš Goran i elokventan, tako on zna u par rečenici objasniti cijeli problem i rješenje situacije:

“I ja sam bio tenisač, i ja sam bio malo lud. Tako da razumijem kako se osjećam i razumijem Novakove emocije. Trenirati Đokovića je kao da ste trener Real Madrida, morate imati pritisak. Ako ne dobijete jednu ili dvije utakmice, onda vam slijedi otkaz. Broje se samo Grand Slamovi, a to je dobar izazov. Mora se s njime nositi i Novak, ali i ja. Netko tu treba biti da smiri ono na terenu, kapirate”?

U ovom naposljetku lijepoj priči gledati neke detalje kroz srpsko-hrvatske odnose uistinu je glupo! Promatranje ovog odnosa zaslužuje drugu prizmu, samo sportsku.

Imamo li sličnih primjera, poput Novaka i Gorana, u našem sportu? Mogli smo ih imati, ali nemamo. Sjetimo se samo kada je slavni srpski košarkaški trener nakratko vodio Cedevitu. Božidar Maljković koji je Jugoplastiku dva puta doveo do naslova europskog prvaka (1989., 1990.). Emil Tedeschi angažirao ga je za Cedevitu. Bilo je to senzacionalno pojačanje.

Maljković došao i otišao

U studenom 2012. kada je hrvatski general Ante Gotovina sudskom presudom oslobođen od odgovornosti za ratne zločine od Haaškog suda naša se javnost bavila iznenadnim otkazom čuvenog sportskog trenera u Cedeviti. Mnogi su to povezivali način da se Maljković zgrozio euforije u Hrvatskoj zbog tog događaja. Neki su govorili da mu je na taj dan i jedan igrač došao vidno pijan na trening. Što zaista nije bila istina.

Maljković se našao na udaru kritike uprave i medija nakon četiri uzastopna poraza u Euroligi i nekoliko neočekivanih poraza u ABA ligi.

Ne, Maljković je naglo odstupio. Prave razloge nije znao ni sportski direktor Cedevite Matej Mamić koji je pričao:

“Teško mi je reći razlog zašto je otišao, ali oni nisu sportske naravi. Stali smo iza njega. Nije tajna da nismo bili zadovoljni rezultatima, ali smo bili svjesni da se momčad gradi, da su mnogi igrači tek došli. Pokušali smo ispuniti svaku trenersku želju. Ovaj njegov odlazak je došao u najnezgodnijem trenutku. Jako nas je začudila njegova odluka jer je došla iz vedrog neba. Ljut sam na njega”.

Danas je Božidar Maljković predsjednik Srpskog olimpijskog odbora, samo da znate.
Ostali primjeri? Napregnuli smo sjećanja. Baš ih i nije bilo previše…