Maloča, Hajdukov kapetan

Ono što se u tom pogledu s druge strane može kazati je to da je priča o Maločinu možebitnom povratku zaista ispala priča za sebe na drugi način; malo tko je, dakle, zaista pomislio da će se on vratiti u Hajduk, ali je svejedno postao zalog za širu temu i podsjetnik na to koliko se Hajduk promijenio otkako je nekadašnji kapetan prije osam godina napustio Split.

On je tu traku nosio s poštovanjem, u trenucima u kojima su mnogi na prvi mig bježali iz kluba i govorili najgore stvari o njemu

Teško da je u novijoj Hajdukovoj povijesti, prožetoj više padovima nego usponima, bilo značajnije, a istovremeno osporavanije ličnosti od Maloče. Njegova priča, kao priča Dinamova djeteta i Zagrepčanina koji je krenuo šutati loptu s Hajdukom u mislima samo da bi kasnije ne samo stigao do Splita, već i ondje predvodio klub kao kapetan, uistinu je lijepa. Posebno zato jer nije se načelno radilo o nekakvom generacijskom talentu i prebjegu, već o momku koji je gonio svoj san okolnim putem, a onda ga i ostvario. No, ta je Maločina hajdučka priča bila kudikamo slojevitija; postao je klupski simbol, ali za mnoge navijače na kraju više ispao upamćen kao oličenje ograničenosti i improvizacije koje su definirale Hajduk u periodu kada ga je on predvodio na terenu.

Prvi put kada je Maloča na ruku navukao kapetansku vrpcu, u kolovozu 2012. na domaćoj utakmici protiv Osijeka, Hajduk je bio klub koji je jedva spajao kraj s krajem. Da nije bilo navijačke organizacije i angažmana Hajduk tog ljeta ne bi bio u prilici niti igrati one pripremne utakmice u markerima, pošto zbog suspenzija uslijed dugovanja klub nije mogao ni službeno prijaviti odigravanje susreta. Maloča je tad već rutinirano na stoperskoj poziciji bio uparen s Goranom Milovićem, s iskustvom nekoć talentiranog stopera koji je među rijetkima znao u praksi i kako su izgledali, pa, konkurentniji dani onog političkog projekta zvanog Hajduk, što je klub zaista i bio u trenutku kad je njega doveo u Split.

Cinizam, olakšanje, respekt

Bi li Mario bio dovoljno dobar za biti kapetan u tom ‘ambicioznijem okruženju, da je za to godinama i iskustvom bio spreman te 2008.? Vjerojatno ne bi i nema ničeg lošeg u tome.

Razapetost između realnosti i tereta tradicije vodile su klub u tipične krajnosti; u očima navijača Hajduk je klub koji se bori za titule i europske dosege i klub u kojem nema mjesta za Maloču, kapetana. Realnost je, jasno, bila takva da on jest bio dovoljno dobar da ga se prometne u kapetana, pogotovo zato jer je uistinu volio Hajduk i sanjao da jednog dana bude ozbiljan igrački faktor. Priča da je u više navrata odbijao Dinamove ponude — odnosno, ponude koje mu je bacao Zdravko Mamić — nije lažna ni preuveličana. Problem je taj što je i Mamić više patološki bio fiksiran na Maloču kao kapetana, a ne igrača; njegova opsesija cipelarenjem ionako polumrtvog Hajduka naprosto je bila tolika da je pokušavao iskoristiti i najmanju priliku za demonstraciju sile.

Taj je nesrazmjer s vremenom izrodio frustracije, a one su se očitovale na razne načine.

Solidna igračka razina koju je Maloča imao kopnjela je svakim kiksom koje je gomilao, pogotovo u velikim utakmicama. Pritisak očekivanja činio je svoje: Maloči se pokušavao otvoriti prostor za inozemni transfer koji nije dolazio, što je značilo i produženja ugovora u nadi da kapetan ipak neće otići kao slobodan igrač. Dapače, i u rijetkim trenucima konstantosti prenaglo ga se dovodilo u kontekst reprezentacije: opet, nije to bilo zato jer je Mario realno bio taj kalibar, već jer se nekako podrazumijeva da Hajdukov kapetan kao figura ‘mora’ već po ključu tradicije imati mjesto barem u širem krugu reprezentativaca.

Na kraju je kao kapetanska figura dodatno frustrirao navijače trenucima u kojima bi svoje kapetanske dužnosti koristio u krivim trenucima. Primjerice, kad je onomad pokušavao kod tadašnjeg predsjednika Marina Brbića urgirati oko pitanja trenerskog kadroviranja, što ga je i usmjerilo prvo prema suspenziji, a onda i prema konačnom razlazu. Isto tako, zamjeralo mu se što je ostao prisan s bivšim suigračima koji jesu prihvatili Dinamove ponude, iako je zatim, primjerice, zbog toga javno prozvao Franka Andrijaševića. Tada se počelo činiti kao da svaku odluku donosi u krivom trenutku, koji su onda zasjenili sve one trenutke u kojima je donosio dobre odluke.

Zbog toga je među navijačima došlo do olakšanja kada je potvrđen njegov prelazak u Poljsku, zajedno s ciničnim komentarima o ‘velikom’ transferu u Lechiju iz Gdanjska za nekakvih 150.000 eura.

Ali to je bila ta realnost Maloče kao tek solidnog igrača. Možda su se stvari mogle drugačije poklopiti pa da ostvari malo atraktivniji transfer, ali njegova je karijera nakon Hajduka ispala vrlo solidna, korektna i realna, baš kao što je korektan i realan ispao i ovaj povratak u HNL, u Goricu. Uostalom, imati 160 nastupa u Ekstraklasi, gdje je također bio kapetan, kao i preko 50 nastupa u 2. Bundesligi — u kojoj je igrao dvije sezone s Greuther Fürthom prije povratka u Lechiju — razina je koja zaslužuje respekt i u HNL okvirima. No, priča se opet neminovno vraća na to da je riječ o bivšem Hajdukovu kapetanu, a od takvog se neminovno očekuje više.

Maločin izgledni skori povratak na Poljud s Goricom Hajdukovi bi navijači trebali iskoristiti kao trenutak refleksije. On je tu traku nosio s poštovanjem, u trenucima u kojima su mnogi na prvi mig bježali iz kluba i govorili najgore stvari o njemu. Nažalost, postao je simbol jedne teške i mučne Hajdukove ere, ali i to je dio povijesti baš kao što je i on kao igrač dio nje. Sada poljudske tribine imaju priliku da se, umjesto usiljenog navijačkog revizionizma, pozdravom Mariju pozdrave i ti dani. Maloča će uvijek biti dobrodošao u Split, ali nada je da se Hajduk više nikad neće dovesti u situaciju u kakvoj je bio u njegovu kapetanskom mandatu.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim
serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim
serijalima, odaberite jedan od paketa.