Jučer (23:00)
Ni Orwell ne bi prošao bolje: Mjera iskazanog nasilja zapravo je mjera naše slobode
Kad bi neka etnička, vjerska ili seksualna manjina redovito bila izložena ceremonijama javnog prezira i prikazivana kao manje vrijedna, mnogi bi ostali u njezinu obranu. Ali kad su meta žene, koje su zapravo većina, iako su u našim mizoginim okolnostima ranjive kao sićušna manjina – nikom ništa. Trpimo klečače dok ih ponižavaju, dok svoje barbarstvo pokušavaju normalizirati i pretvoriti u obvezujuću društvenu normu, trpimo šutnju službene crkve, trpimo uvjeravanja tzv. pravne struke da se tu ne može ništa jer je ovo slobodna zemlja… I tako se naviknemo na nasilje i, što je još gore, pomirimo se s činjenicom da je mjera iskazanog nasilja zapravo mjera naše slobode . Zamislite kako bi nam bilo grozno da nismo slobodni, pa da čučavci ne smiju izlaziti na trgove niti ponižavati naše žene, sestre i kćeri, nego da svoje muške fantazije mogu zadovoljiti samo u WC-u, svom jedinom prirodnom okruženju. Slobodna
Slične vijesti
Jučer (19:00)
Patrijarhat je uvijek na štetu drugoga
Miljenko Jergović: Utjeha onima koje su stambeno pitanje pokušavali riješiti u raju
Naravno, stvari smo malo pojednostavili da bi ova priča mogla biti ispričana. Ali nismo ih pojednostavili na štetu istine: preko švicarskog franka put vodi u raj za one koji imaju mnogo novca. Otprilike onoliko koliko ga imaju tata, mama i sin Škugor, zajedno. A za ljude koji imaju toliko novca stambeni kredit je, kao i bilo koji drugi kredit, sredstvo moguće špekulacije na tržištu svih novčanih i materijalnih vrijednosti. Za ljude koji su siromašni, stambeni kredit zamijenjen je za novac koji nemaju. Stambeni kredit prodaja je duše banci: oblik (skoro) doživotnog, državno sponzoriranog ropstva. Vraćajući stambeni kredit siromašan čovjek triput skuplje plati novac koji je na početku dobio. Takav je švicarski franak zato što je Švicarska stvorila jednu veliku banku, u kojoj su svoj novac sklonili svi oni koji u svojoj patrijarhalnoj muškoj živosti i bešćutnosti, i svim svojim jednako bešćutnim ženskim vitalizmom, sudjeluju u proizvodnji nesreće. Švicarski franak je heroin, a Švicarska je heroinski raj. Taj raj stvoren je da bi svijet mogao funkcionirati kao pakao, i da bi u tom paketu mogli biti trajno zaštićeni oni koji ponajvećma lože pakleni oganj. Miljenko Jergović
Jučer (17:00)
Sjeti se Irana, sjeti se Afganistana prije nekoliko desetljeća, a pogledaj ih danas – stvari lako odu nizbrdo
Olja Savičević Ivančević: Kruh i ruže
Jedna od himni feminističkog pokreta je pjesma “Kruh i ruže” nastala 1912. tijekom štrajka radnica u tekstilnim tvornicama protiv “prosjačkih plaća i rada djece”: Dok marširamo, marširamo u ljepoti dana/Milijuni zamračenih kuhinja, tisuće posivjelih zdanja/Dotaknuti su sjajem svima koji iznenadno sunce pruža/Jer ljudi čuju naš pjev: Kruha i ruža! Kruha i ruža!Generacija djevojaka moje kćeri odrasta sa saznanjem da se, ako ne žele, ne moraju udati ni imati djecu. Da će njihovi roditelji podjednako prihvatiti njenog partera ili partnera, bez obzira na rasu ili nacionalnost. Roditelji danas ne očekuju da djevojka ostane u vezi s nekim tko bi ju mogao udariti, vrijeđati ili izgovarati rečenice poput “Oprao sam TI suđe”. Ne, žive li današnje djevojke sretnije od svojih majki i baka u društvu u kojem – svatko sebi kupuje cvijeće? “Misliš u društvu u kojem se svi hrane u pekari jer imaju taman za kruh, ali ne i za ruže?”, dobacuje kći. Novosti
Jučer (08:00)
Povod je prošao, razlog je ostao. A i Andrea genijalno piše i super je s njom započeti dan 😉
Andrea Andrassy: Dame, za vas smo prigodno snizili cijene proizvoda za čišćenje
Hrpa ovotjednih akcija u dućanima vezana je za metle i krpe za prašinu, što je predivno jer su metle užasno skupe – ali metle su užasno skupe 51 tjedan u godini, a uvijek su “prigodno” snižene baš uoči Dana žena. Neki ih čak ponosno pojeftine uz naslov “akcija za Dan žena”. Btw. moja nećakinja je danas navršila godinu dana. Nadam se da će najkasnije do 10. rođendana živjet u svijetu u kojem se od žena ne očekuje da će se zaštititi odjećom od muškaraca koji se ne znaju kontrolirati iu kojem je na sastanku marketinškog odjela nedopustio odgovor na pitanje “Što žene najviše žele za Dan žena ” ponudit “jeftinije metle”. Andrea Andrassy
Prekjučer (20:00)
“Zoki opet neće moći doći jer mu prijeti soma i po noći u samoći ako proba granicu proći”
Renato Baretić: “Zašto je samo ‘Zoki stalno na koki’ i gdje je onda Zdravko?”
Normalna čeljad normalno se čudila nad činjenicom da bjegunac od hrvatskog pravosuđa uopće ima muda istom tom pravosuđu ikoga i za što prijavljivati i tražiti pravdu za sebe, a meni se, ovako ukoso nasađenom, povrh toga učinio nekako sumnjivim i sam taj navedeni stih: “Zoki stalno na koki”. Hm, pomislio sam, to se nikako ne uklapa u Vojkovu poetiku i renesansnu metriku, prekratko je, banalan sedmerac kakvog su puni reklamni slogani… Pa sam, eto, napokon poslušao i te zlosretne, nevoljne “Mamiće“. Puni inkriminirani stih – nisam ja od jučer – zapravo glasi “Zdravko i Zoki stalno na koki”. Okej, nije baš klasična renesansa, ali je složen dvostruko rimovani deseterac, dakle ipak unutar Vojkova versotvornoga kanona. Što znači i što nam poručuje izostavljanje iz tužbe prvih dvaju (okej, triju ako ćemo baš picajzlirati) slogova stiha, onih “zdrav” i “ko”, okej, plus “i”? Je li Zdravko stalno na koji način nije vidio smisla u pisanju kakve tužbe? Tportal
Prekjučer (18:00)
Hrvatski predsjednik naumio je uz pomoć hrvatskih vojnih trupa osloboditi prošlost od zlonamjernih tumačenja
Viktor Ivančić: Rakov korak
Može biti da je u Bosni i Hercegovini konstituirana vlast s tolikom količinom autodestruktivnog potencijala da će se zlonamjerni i agresivni susjedi pokazati kao čisti višak. Jesenski pičvajz Zorana Milanovića i Željka Komšića oko sudjelovanja pripadnika Hrvatske vojske u misiji EUFOR-a u BiH, nakon što je skoro zaboravljen, ovih je dana živnuo u samoj bosanskohercegovačkoj vladi, primajući, uz regionalni, i (unutar)resorni karakter. Kada se radi o hrvatskoj politici prema BiH i hrvatskoj politici u BiH, postalo je izvanredno nagađati tko je čiji eksponent, tko je karcinom, a tko metastaza. Sigurno je tek da se stvar kreće rakovim korakom, dakle prema nazad, prema ranim devedesetima. Novosti
Prekjučer (12:00)
vampirski bal
Jelena Lovrić: Klasa krvopija ždere Hrvatsku
Laude Ankice Zmaić, koja u Saboru u raspravi o opoziciji premijera odjednom nježno tepa Andreju Plenkoviću nazivajući ga „snažnim i karizmatičnim liderom kojemu politički rivali ne mogu parirati”, teško ga je ne povezati s njezinim osobnim zadovoljstvom učincima njegove vladavine. U što svakako ide i činjenica, koju je Nacional otkrio, da njena obitelj otkako je Zmaić u Saboru, materijalno jako profitira. Poljoprivredno je gospodarstvo njezina brata i sina lani dobilo više od 340 tisuća eura državnih potpora, a smiješi im se još blizu 700 tisuća. Milijun eura od države može imati veliku inspirativnu moć, pa se tako i dosad prilično neprimjetna parlamentarka Zmaić transformira u šampionku HDZ-ove ljige poltrona. Velik je uspjeh koji će njeno ime učiniti poznatim cijeloj Hrvatskoj. Za stranku u koju je uvlačenje voljenom vođom obvezno pravo je podvig izboriti se za titulu prve ulice. Nacionalni
Prekjučer (09:00)
Piva nakon posla
“Koja je svrha njihovog marša?” Dramolet u šest činova
… ai tada to zovu marš! Mislim, razumijem ženska prava i sve, i sa svime se slažem, ali ne možete odmah krenuti u ratnu priču, sad ćemo mi krenuti dalje i sve pokositi. – Mae, a onda se žale što svi govore, feministkinje su ovakve i onakve. Neću, ali ljudi će odmah pomisliti da je neki napad na njih, da je to to… – Ovo ide postupno i već se puno toga dogodilo, što više marširate, bogati ljudi. Moja baka nije trpjela što moram gledati marševe. – Eto ti, moj pokojni babo. Ko živi u ubožnici, kćeri nije imala milosti ništa reći, i što je onda učinila, ostavila kćer gladnu i marširala? – Mae, to se prenosi s koljena na koljeno, noću ne možeš ništa. – Treba vremena da se ljudi, pogotovo muškarci, shvate. – A tko će više znati… Jednom je djevojčica došla iz škole uplakana. Prvo sam bio sa strane, čekajući da moja žena vidi što je… Bilten
Prekjučer (08:00)
Okupacija Ukrajine i Zapadne obale
Slavoj Žižek: Aneksija u svemu osim u imenu
Većina Palestinaca sa Zapadne obale rođena je pod okupacijom i nakon skoro 6 desetljeća ljudi gube nadu da će ikada imati svoju državu. Bespomoćno promatraju kako izraelski doseljenici prisvajaju njihovu zemlju. Zapadni mediji hvale ukrajinski „herojski otpor“, ali šutke prelaze preko režima palestinskog otpora koji je sve sličniji nekadašnjem aparthejdu u Južnoj Africi. Sada kada izraelska vlada predvođena premijerom Netanyahuom provodi de facto aneksiju Zapadne obale, sve je lakše povući paralelu s ruskim tretmanom Ukrajine i uskraćivanjem prava Ukrajincima da postoje kao narod. Izraelska vlada potkraj 2022. priopćila je da „židovski narod ima ekskluzivno i neosporno pravo na sve dijelove Izraela“ uključujući Judeju i Samariju, odnosno Zapadnu obalu. Dakle, promjena Zakona o neprijateljskoj imovini vratit će imovinu na Zapadnoj obali Izraelcima koji su je posjedovali prije 1948. godine. Naravno, ta promjena vrijedi samo u jednom smjeru: imovina oteta Palestincima neće biti vraćena. pješčenjaka
05.03. (20:00)
Žao mi je, bili ste u krivu: Drugi svjetski rat ovdje još nije gotov. Kad će, ne zna se
Boris Dežulović: Kopernikanski obrat ustaša
Što, recimo, kada bih ja ovdje, u tjedniku Srpskog narodnog vijeća, sretno primajući plaću od hrvatskih poreznih obveznika, na besprijekornom srpskom jeziku napisao da su, koliko ja znam, hrvatski uspjeli u borbi protiv četništva i tzv. četnički zločini u Hrvatskoj i BiH preuveličani, ako nisu i izravno izmišljeni i iskonstruirani? Imam li ja samim tim što pišem u srpskim novinama pravo na svoj stav i mišljenje ili time što sam plaćen od hrvatske države imam obvezu na službeni hrvatski stav i istinu? Rane su, tako reći, još svježe, a povijesna distanca prekratka, pa se zasad zadržimo samo na Drugom svjetskom ratu. Ako je ikada završio ovdje, šalimo se malo. Novosti
05.03. (14:00)
“Šund literatura je ozbiljna stvar”
Miljenko Jergović: Marija Jurić Zagorka
“Gričku vješticu” je nona voljela, bila je prema njoj sentimentalna i nostalgična, iako, da ju je bilo pitati, rekla bi da to nije književnost, niti je Marija Jurić Zagorka književnica. Ali na neki način, te smiješne knjižice u nastavcima, odštampane sitnim slovima u dvije kolone po stranici, znale su biti važnije od književnosti. Osim što je o njima mogla razgovarati i sa svojim manje načitanim ili priprostim prijateljicama, jer su Zagorku čitale i razumjele sve, u Zagorkinu je tekst bilo upisano iskustvo, kao iskustvom i kulturni identitet cijeloga naraštaja. Šund literature je literatura svakodnevice, a također je dio povijesnog i obiteljskog iskustva, više od druge, umjetnički izvedene i složenije literature. Šund literatura je ozbiljna stvar. To je prva barikada slobode, na kojoj, dok je hrvatske kulture i književnosti, stoji Marija Jurić Zagorka. Meki uvez, besplatno u smrti. Miljenko Jergović
