Kao da noću lovi žabe po loncu, a danju se skriva u puri, palenti ili žgancima, brudet je jegulji, s gastronomskog stajališta, prirodni “okoliš” poput muljevitih dna Neretve, Zrmanje, Krke ili Vranskog jezera kraj Biograda gdje su najpoznatija hrvatska staništa ove iznimno ukusne ribe. Hrvatska se može dičiti najraskošnijim i najukusnijim primjercima njene vrste.

Jegulja se često peče na žaru, narezana na komade koji se nabiju na štapić. Može se i pohati, a ako je veća, peći u pećnici. Pritom lijepo izgleda u okrugloj posudi u kojoj se savije u krug, a oko nje se poslažu krumpir, mrkva, luk, češnjak. Povremeno se podlijeva vinom i uljem.

Vino, ali i voćne rakije, idu u jegulje na ribarski. Komadi ribe se preprže na ulju pa izvade, a na masnoću od prženja doda se umak od rajčice i prokuha. Potom se to prokuha s vinom i rakijom i tad se jegulje vrate u umak. Veće jegulje dobro je oguliti prije pripreme.

Sirova krv jegulje je otrovna, no otrov se otapa na 58 stupnjeva pa nakon pečenja ili kuhanja nema opasnosti. Svježe meso jegulje ima 184 kalorije na 100 grama, gotovo kao skuša te 18,4 grama proteina i 11,7 grama masti, što je više od kiselog vrhnja, na primjer. Dimljena jegulja je gotovo dvostruko kaloričnija, a ima i 28 grama masti na 100 grama.

Ženke jegulje mogu narasti više od metra i žive u jezerima i gornjim tokovima rijeka, a mužjaci su kraći i zadržavaju se u moru kraj ušća rijeka i uz obalu.

Osim da bi zadovoljile ljubitelje dobre hrane, jegulje žive samo da bi održale vrstu. Ženke nakon desete godine postaju spolno zrele i kreću ka Sargaškome moru, iznimno mirnom i gotovo prozirnom dijelu u Atlantskom oceanu uz otočje Bermuda, u čijim se dubinama mrijeste. Tamo ugibaju, a jeguljice se Golfskom strujom vraćaju prema Mediteranu pa potom u Jadran, svoju djedovinu.