Kako pametnije izbjeći specifične rizike u različitim vrstama trgovine

Trgovina uvijek podrazumijeva međusobnu ovisnost: ako obje strane imaju koristi od razmjene robe i usluga, obje strane gube kada se transakcije obustave. Nedavno su se politike tvoraca usredotočile na prednosti – učinkovitost i mogućnosti koje trgovina stvara.

Međutim, u doba svih intenzivnijih geopolitičkih sukoba, rizici, posebni poremećaji opskrbe, sve više zauzimaju središnje mjesto. Primjer za to je nedavno predložena strategija predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen za “izbjegavanje rizika” u trgovini.

Strateške zalihe i zamjene
Trenutna je rasprava o izbjegavanju rizika u trgovini previše općenita. Nijansirani pristup počeo bi razlikovanjem ulaznih elemenata koji su gospodarstvu potrebni za funkcioniranje (sirovina poput prirodnog plina ili minerala) i ulaznih materijala potrebnih za izgradnju budućih proizvodnih kapaciteta (kao što su solarni paneli).

Postoji jedan relativno jednostavan način za izbjegavanje rizika u trgovini mineralima: strateške zalihe. Ekvivalentne jednogodišnje opskrbe – koštalo bi samo onoliko koliko i kamate na početno ulaganje. Primjerice, po sadašnjim kamatnim stopama, Europska unija mogla bi pohraniti rijetke zemaljske minerale za godinu dana za manje od 5 milijuna eura godišnje, s obzirom na to da je ukupni uvoz u 2021. iznosio 120 milijuna eura.

Skladištenje prirodnog plina znatno je skuplje. EU prošle godine paničarila je zbog moguće nestašice plina zimi – zbog smanjene opskrbe iz Rusije – jer bi mogla stvoriti zalihe plina za samo 3-4 mjeseca.

Naravno, Union je preživio zimu bez nestašice, zahvaljujući ograničenim, ali neprocjenjivim zalihama koje je imao i neuobičajeno toplo vrijeme. Rusija je izgubila “energetski rat”. Ne, jasno je da se rizik trgovanja prirodnim plinom ne može izbjeći samo dionicama.

Ovdje dolazimo do kompromisa. Gotovo svaka sirovina ima zamjenu. Europa je to dokazala u prošlom razdoblju, kada su supstitucije i prelazak proizvodnje na manje energetski intenzivne sektore omogućili industriji da zadrži istu razinu proizvodnje, uz korištenje 15-20% manje plina. To je uzrokovalo pad cijena plina ispod predratnih razina.

U razdoblju od 2010. do 2011. godine, kada je Kina, u sklopu geopolitičkog spora, uvela embargo na izvoz rijetkih zemaljskih metala u Japan, cijena se povećala. Japan je tada pokušao ne samo diverzificirati svoje rezerve rijetkih zemaljskih metala, već ih je počeo reciklirati ili koristiti zamjene.

Cijene su se brzo vratile na prvobitnu razinu. Iako bi se kombinacijom zamjene i stvaranjem zaliha mogao znatno izbjeći rizik u opskrbi sirovinama, investicijska su dobra druga stvar.

Kina, koja dominira proizvodnjom solarnih panela, poznata je po korištenju trgovinskih ograničenja za vršenje političkog pritiska na druge zemlje, posebno kada se vidi uplitanje u svoje poslove. Dakle, može se zamisliti scenarij u kojem kineske vlasti zabranjuju izvoz solarnih panela u Europu.

Investicije, a ne subvencije
S obzirom na taj rizik, Europa je pod sve većim pritiskom smanjila svoju ovisnost o uvezenim solarnim pločama. Europska komisija nedavno je najavila Europski savez solarne industrije, čiji je cilj proširiti proizvodne tehnologije kako bi se uspostavio lanac vrijednosti solarne energije “Proizvedeno u Europi”.

Međutim, budući da solarni paneli nisu ulazni materijali za trenutnu proizvodnju solarne energije, kineski embargo na izvoz u Europu ne bi imao značajan utjecaj na europsko gospodarstvo. Postojeći solarni kapaciteti nastavili bi osigurati istu količinu električne energije bez ikakvih troškova.

Kineska zabrana izvoza usporela bi, barem privremeno, širenje obnovljivih izvora energije u Europi. Ali to ne bi toliko naštetilo Europi koliko globalnoj zajednici, uključujući Kinu, jer bi omelo europske napore za smanjenje emisije. Nadalje, troškovi izbjegavanja tog rizika zamjenom ponude domaćih proizvođača jeftinim uvozom solarnih panela bili bi značajni.

Nedavne procjene pokazuju da bi solarni paneli proizvedeni u Europi koštali oko 35% više od uvoza iz Kine. Dakle, kada bi uvoz solarnih panela u Europsku uniju bio 11 milijardi, kao što je bio slučaj 2021., proizvodnja istog broja u EU koštala bi više od 15 milijardi eura godišnje. S porastom potražnje – uvoz je in