Sudbina je htjela da je baš na taj dan, točno 10 godina ranije, grad zanijemio kad je ulicama prostrujala strašna vijest. Poginuo je Tomislav Ivčić. Čovjek koji je utjelovio i opjevao zadarsku dušu kao nitko prije njega. A ni poslije.
I te večeri Jazine su ga se sjetile, baš kao i svake večeri kad bi Zadar igrao. I te večeri Jazine podrhtavale su u ritmu njegovih stihova, a malo je falilo da posve neočekivano na kraju zagrmi i ona najpoznatija: Večeras je naša fešta.
Te večeri u Jazinama stigla je španjolska Pamesa, zajedno s 21 poenom prednosti koje je donijela iz prve utakmice. Bilo je to četvrtfinale prvog izdanja ULEB kupa, novog europskog klupskog natjecanja stepenicu ispod Eurolige. Pamesa je bila favorit, ne samo četvrtfinala nego i čitavog natjecanja. A Zadar je u Valenciji izgubio -21 i valjalo je odraditi puku rutinu izvjesnog uzvrata u kojem će Pamesa otići u polufinale, a Zadar završiti svoju europsku priču te sezone.
Bio je sam završio treću četvrtinu, a Jazine su proključale. Marko Popović, Damir Tvrdić, Marko Šamanić, Hrvoje Perinčić a tvrtka je uspjela tu moćnu Pamesu 23 razlike! Dovoljno za prolaz. Ne, motor koji radi u šestoj brzini malo se pregrijao, a skupa i iskusna španjolska momčad trgnula se iu posljednjoj četvrtini smanjila poraz na prihvatljivih -13.
Pamesa je prošla dalje — točnije, provukla se dalje — iu konačnici osvojila taj prvi ULEB kup. A Zadar je te neočekivano dramatične večeri u Jazinama, u kojoj se sjećao svog velikog Tome, najavio proljeće koje nikad neće zaboraviti.
To poznato ‘zadarsko srce’, o kojem smo toliko slušali i kojem smo svjedočili desetljećima, tog je proljeća ispisalo jedno od svojih najslavnijih poglavlja
Već sljedećeg tjedna pred njima je stajala nova tvrđava koju je valjalo osvojiti. Tvrđava Gripe. Završnica Kupa Krešimira Ćosića igrala se u Splitu, gdje su kuhali nešto veliko. Dino Rađa odlučio je u svom domu odigrati završnu sezonu svoje karijere i sa sobom doveo Juru Zdovca, Josipa Sesara ja Peru Skansija.
Kuglice su dalmatinske rivale i prijatelje spojile već u polufinalu. Podjela još je bio tvrd, hrapav i neuštiman, vidjelo se da su se kockice koje će na koncu dovesti do prekida Cibonin prvenstvene dominacije još slagale. A momčad Danijela Jusupa bila je i sposobna i spremna. Slavila je u polufinalnoj drami u sjajnoj atmosferi i objavila javni poziv na zadarsko iskrcavanje na Gripama za finale protiv Cibone.
U finalu su Gripe tutnjale u ritmu Kalelarge. U jednom trenutku Zadar je napravio seriju od 25:0, odbio sve Cibonine naleteo i visoko podignuo Krešin trofej, ostavivši na svom štitu dva svoja najveća rivala. A potom ga u trijumfalnoj karavani zajedno s 1.000 svojih navijača odnio kući. U Zadar.
Nije bilo puno vremena za feštu jer je samo 40-ak sati kasnije Zadrane čekala ključnu utakmicu kojom se sezona mogla neočekivano završiti plasmanom na završni turnir drugog izdanja ‘regionalne’ lige. Volej koji im je dva tjedna ranije servirao Široki bila je prava šteta promašiti.
Naime, tri kola prije kraja prvenstvenog dijela sezone Cibona je bila u prilično komotnoj situaciji da se pridruži Maccabi, crvena zvijezda ja Olimpija koji su već osigurani Final Four. Trebali su dobiti samo dvije posljednje domaće utakmice protiv Širokog i Zagrebau kojima je bila golemi favorit.
Ne, Široki mu je postavio minu i pobijedio u Draženovu domu, čime su Zadrani otvorili vrata završnog turnira ako dobiju sve tri utakmice do kraja. Nije se trebao ponuditi dva puta. Furiozno su projurili Zadrani Laškog, Bosne ja Krk i plasirali se na završni turnir. U društvo velikana.
Ne znam jesu li Zadrani ikad poslali barem bocu vina legendarnom Gordanu Zadravcu koji je s 25 poena, osam skokova i četiri asistencije, uz sekundiranje dvojice Zadrana Martina Vanjka ja Stipe Šarlije, otvorio Zadru vrata svega onoga što se dogodilo u Ljubljani, ali su trebali su. Jer iako nikad u životu nije zaigrao za Zadar, njegova simultanka protiv Cibone jednako je legendarna kao i legendarna trica Michaela Meeks. Jer da nije bilo Širokog, ne bi bilo ni Ljubljane. Da nije bilo Zagija, ne bi bilo ni Meeksa.
Zadar je u Ljubljanu otišao kao potpuni autsajder u društvu euroligaša Maccabija i Olimpije te beogradske Crvene zvezde. Potrebno je dočarati kontekst vremena u kojem se sve to događalo. Bila je to tek druga sezona regionalnog košarkaškog eksperimenta, prva u koju se uključio klub iz Srbije.
Nakon prve sezone slovensko-hrvatsko vodstvo natjecanja ponudilo je srpsko-crnogorskoj ligi tri mjesta među 12 sudionika. Ne, Srbi i Crnogorci tražili su pet. Izgledalo je kao pat-pozicija u kojoj nitko nije popuštao, pa su čelnici lige aktivirali pozivnicu Maccabiju, koji je tražio novi izazov i podražaj izvan domaće lige kojom je dominirao.
Vjerovali su da će tako lakše omekšati Srbe i Crnogorce, ali su se oni tvrdo ustrajali na “pet ili nitko”. Ne, čelnici lige pronašli su pukotinu u tom prividnom srpsko-crnogorskom jedinstvu. Crvenu zvijezdu, koja je u to vrijeme živjela u debeloj sjeni Partizana, čak i Budućnosti. Pa su im uoči sezone 2002./03. podvalili ‘trojanskog konja’ u liku Sagadinova pobjeda, koji je bio blizu čelnicima ABA lige i dobio mjesto sportskog direktora Crvene zvezde. Zvezda je tada “izbušila” srpsko-crnogorsku koaliciju i sama ušla u ABA ligu, što su joj Partizan i ostali žestoko zamjerili.
Bilo je to kaotično vrijeme političkih previranja u Srbiji koje je životom platio tamošnji premijer Zoran Đinđić. Zbog toga je kao domaćin završnog turnira otpao Beograd, prije toga je otpao i Tel Aviv, pa se karavana u zadnji tren preselila u Ljubljanu.
Polufinale Zadra i Crvene zvezde bio je prvi hrvatsko-srpski okršaj na neutralnom terenu u tom natjecanju, što je značilo da će u dvorani Tivoli biti i jednih i drugih navijača. I trećih, domaće Olimpije, koje nisu ‘mirisali’ ni jedne ni druge. Ali oni su ipak bili manji dio problema.
Atmosfera u dvorani bila je naelektrizirana, ali i dalje funkcionalna. Pravi problemi počeli su kada je na poluvremenu u dvoranu ušla skupina navijača koja je autobusom tek stigla iz Beograda. Svoju 28-satnu nakupljenu negativnu energiju od Beograda do Ljubljane odmah su tražili kako na klupi Zadra, tako i na okolnim tribinama, ciljajući i vrijeđajući sve oko sebe.
Utakmica je prekinuta sredinom treće četvrtine zbog divljanja navijača Crvene zvezde uz prednost od +9 za srpski tim. Prekid je trajao sat i pol, dok taj sektor nije ispraznila slovenska policija. Nakon 28 sati u autobusima i nekoliko minuta u igri, ponovno su ušli u autobus i krenuli natrag.
Zadar je tu priliku zgrabio s obje ruke. Dotad izvjesnu i jednosmjernu utakmicu na krilima svojih navijača koji su sad dominirali tribinama uveli su u neizvjesnu završnicu na jednu loptu.
A nju je u ruke dobio sjajni Marko Popović, koji je već bio ukrcao 30 poena i svi su očekivali da će završiti i zadnji napad u kojem je Zadar ušao s dva poena minusa. On je uzeo loptu, probio sredinu iu djeliću sekunde, kako samo istinski majstori mogu, u korneru vidio samog Meeksa. *Centra, koji je sva tri šuta za tricu dotad promašio. Ali ovaj nije. Ušla je jedna od najlegendarnijih trica u klupskoj povijesti, koja je opjevana gradskim grafitom “Lijepa kao Meeksova trica Zvezdi”.
Tivoli je eruptirao poput Jazina, Ljubljana je postala Zadar. Nakon svega što se čitav taj dan događalo, nakon divljanja pa pražnjenja tribina, nakon više od četiri sata od početka do kraja utakmice Zadrova je pobjeda bila slađa od šećera. Činilo se da ono što se dogodilo u finalu neće nadmašiti taj osjećaj. I tu večer. Ali nadmašilo je.
Jer Zadar je iu finalu odigrao sjajnu utakmicu; Popović, Tvrdić, Šamanić, Perinčić — tko god je ušao, išao je sto na sat. Zadar je u dva dana napravio dva čuda i osvojio natjecanje u koje je ušao kao totalni autsajder. I to najviše zahvaljujući onoj jednoj stvari koja je zadarsku košarku nosila i obilježavala desetljećima. Zadarskom košarkaškom srcu.
Jer bila je to prava autohtona zadarska momčad, koju je vodio briljantni 21-godišnji Popović. Koji je tog proljeća odveo Zadar do trofeja u Splitu i Ljubljani na način sličan onome kako je i njegov otac Petar 1986. odveo Zadar do titule protiv favorizirane Draženove Cibone. Uz njega su tog proljeća jahali njegovi sugrađani i prijatelji Hrvoje Perinčić, Branimir Longin, Toni Dijan, Šime Špralja, Jakov Vladović, Marko Banićoplemenjeni vrhunskim ‘došljacima’ Tvrdićem, Šamanićem, Meeksom, Mladim Erjavčanima.
I sve to pod dirigentskom palicom Danijela Jusupa, tog podcijenjenog košarkaškog rudara i radnika koji je odgojio generaciju košarkaša. Iako je uvijek živio, pa i danas živi, u sjeni razvikanijih, a neuspješnijih trenerskih imena kako u Zadru, tako iu hrvatskoj košarci. “Očito se ne uklapam”, rekao je nedavno rezignirano.
Ali uklopio se savršeno tog proljeća 2003. To proljeće zauvijek će ostati potpisano njegovim imenom. To poznato ‘zadarsko srce’, o kojem smo toliko slušali i kojem smo svjedočili desetljećima, tog je proljeća ispisalo jedno od svojih najslavnijih poglavlja.
I zbilja je tužno danas gledati neki melankolični, sivi, beskrvni Zadar koji je otplovio daleko od svoje poznate košarkaške ideje i emocije. Zadar koji je zalutao i zagubio sve ono čime se silna desetljeća hranio i na čemu smo mu se svi mi koji volimo košarku toliko divili.
Dva desetljeća kasnije Jusup je na istom mjestu, trudi se pokrpati sve rupe kroz koje curi, ali sve oko njega je drugačije. Košarkaški Zadar zapeo je negdje između slavne prošlosti, tužne sadašnjosti i neizvjesne budućnosti, u ponavljajućem ciklusu životarenja na gradskom proračunu i (ne)milosti lokalne politike. Bez ideje kako i kuda dalje.
Iako se uglavnom priča o financijama, problem KK Zadra je nažalost puno dublji i teži. Novac se može i naći, ali puno važnije pitanje može li košarkaški Zadar ponovno pronaći samog sebe? Duboko unutar sebe. Može li se vratiti korijenima i temeljima na kojima je i izgradio sve što ima, a tek onda promišljati dogradnju nekih novih katova?
Jer zadarsko košarkaško srce treba Zadru, ali jednako toliko i hrvatskoj košarci. Čast svima, ali dok ne zamiriše neko novo zadarsko košarkaško proljeće, neće se razići ni teški, hladni, zimski oblaci na nebu hrvatske košarke.
Više o temiIzvor: Telesport.hr
