'MORALA SE ISPRUŽITI NOGA DA SE MOŽE UDAHNUTI!' Krvava tradicija razapinjanja na križu: 'To bi bio napad na mnoge živce, bol je nezamisliva'

Autor: Dnevno.hr Nedjelja, 09. travnja 2023. u 09:38

Katolici diljem svijeta slave svoj najveći blagdan – Uskrs.

Prema vjerovanju, Isus Krist pobijedio je smrt i uskrsnuo nakon što su ga Rimljani pribili na križ, a prije toga upravitelji u Judeji osudili na smrt.

A povijest zasigurno potvrđuje kako su takve razapinjanja na križ događala i to puno prije Isusova vremena.

To je bilo najgore

“Od tri najbrutalnija načina pogubljenja nekoga u davna vremena, razapinjanje se smatralo najgorim”, rekla je za BBC Louise Cilliers, autorica i istraživačica klasične kulture na Sveučilištu Free State u Južnoafričkoj Republici.

“Bila je to mješavina apsolutne brutalnosti i spektakla kako bi se povećao što veći strah u kosti stanovništva”, dodaje Diego Pérez Gondar, izvanredni profesor na teološkom fakultetu Sveučilišta Navarre u Španjolskoj.

U mnogim slučajevima žrtva je umrla samo nekoliko dana nakon razapinjanja, pred poznatim željnim pogledima prolaznika.

Tijelo bi patilo od gušenja, gubitka krvi, dehidracije i raznih otkazivanja organa, između ostalih problema.

Dr. Cilliers vjeruje da razapinjanje najvjerojatnije potječe od Asiraca i Babilonaca – dviju velikih civilizacija koje su nekada nastanjivale područje današnjeg Bliskog istoka.

Perzijanci to radili davnih dana

Ona također smatra da su ovu metodu pogubljenja “sustavno koristili Perzijanci u šestom stoljeću prije Krista”.

Profesor Perez ističe da najstariji dostupni podaci potječu iz raznih asirskih dvorskih odlikovanja.

“Na zidovima bi bili crteži koji su predstavljali bitke i pohode te načine na koje su zarobljenici pogubljeni.”

“Pojavljuje se tehnika nabijanja na kolacnešto slično onome što će kasnije postati razapinjanje.”

Godine 2023. Cilliers je napisao članak o povijesti i patologiji razapinjanja, objavljen u Južnoafričkom medicinskom časopisu.

Objasnila je da su Perzijanci izvodili razapinjanje na drveću i stupovima umjesto na formalnom križu.

Česta je pojava bila miješanje smrtne kazne s izrugivanjem osuđenima i brutalnom smrću. Jedna od tehnika bila je ostaviti čovjeka da visi na drvetu da umre od gušenja i iscrpljenosti”, dodaje profesor Perez.

U četvrtom stoljeću prije nove ere Aleksandar Veliki donio je ovu kaznu u zemlje istočnog Sredozemlja.

“Aleksandar i njegove trupe zauzeli su grad Tir (u današnjem Libanonu), koji je bio više-manje neosvojiv”, kaže dr. Ubojice.

Kada su se konačno uspjeli probiti, razapeli su oko 2000 stanovnika.

Nasljednici Aleksandra Velikog donijeli su ovu kaznu u Egipat i Siriju, kao iu Kartagu, veliki sjevernoafrički grad koji su osnovali Feničani.

Tijekom Punskih ratova (264.-146. pr. Kr.), Rimljani su naučili ovu tehniku ​​i “usavršavali je 500 godina”, prema znanstvenicima.

Rimljani usavršili

“Rimske legije prakticirale su razapinjanje gdje su god išle”, kaže ona.

A u nekim mjestima gdje su primjenjivali ovaj oblik smrtne kazne, mještani su ga prihvatili.

U devetoj godini prije nove ere njemački vojskovođa Arminije naredio je razapinjanje rimskih vojnika nakon trijumfa u bitci u Teutoburškoj šumi, što je predstavljalo ponižavajući poraz Rimljana protiv germanskih plemena.

Godine 60. pr. Kr., Boudicca, kraljica drevnog britanskog plemena poznatog kao Iceni, povela je veliku pobunu protiv okupacije Rima i razapela veliki broj legionara.

U starom Izraelu ova se vrsta kažnjavanja provodila već prije dolaska Rimljana.

“Imamo izvore koji govore o raspećima prije rimskog osvajanja Svete zemlje”, kaže profesor Perez.

Jedan od njih je rimsko-židovski povjesničar, političar i vojnik Josip Flavijekoji je rođen u Jeruzalemu u prvom stoljeću nove ere.

U zapisima o vladavini Aleksandra Janeusa (125.-76. pr. Kr.), koji je vladao Židovima 27 godina, spominje se masovno razapinjanje oko 88. pr.

“Dok je slavio sa svojim konkubinama na javnim mjestima, naredio je razapinjanje oko 800 Židova, kao i ubojstvo njihove djece i žena pred očima nesretno preživjelih”, napisao je Josip Flavije.

Ne, prema Louise Cilliers, Rimljani su bili ti koji su u ovaj oblik kažnjavanja uključili razne križeve, uključujući i onaj u obliku slova “x”.

“Međutim, u većini slučajeva koristili su dobro poznati latinski križ ili tau” (križ u obliku slova t).

“Nekad su ti križevi bili visoki, a češće su bili niski. Sastojali su se od uspravnog stupa (lat. stipes) i prečke (patibulum).”

Pogubljena osoba bila bi prisiljena nositi uspravni dio križa do mjesta pogubljenja.

“Ako osoba nije bila gola, skinuli bi s njom odjeću i prisilili je da legne na leđa s rukama ispruženim uz patibulum.”

Krvni običaji

Ruke bi joj tada bile vezane za grede ili pričvršćene čavlima zabijenim u zapešća.

Čavli se obično nisu zabijali u dlanove žrtava jer su čavli mogli razdirati meso zbog težine tijela žrtve, dok bi kosti zapešća i podlaktice držale čavle na mjestu.

Čavli su mogli biti dugi do 18 centimetara i široki jedan centimetar.

Kada bi osuđenika pričvrstili za horizontalnu gredu, podigli bi ga i pričvrstili za uspravni stup koji je već bio zabijen u zemlju.

Stopala su se mogla vezati ili prikovati za stupac, po jedno sa svake strane ili obje istovremeno, jedna preko druge.

U tom bi slučaju, objašnjavaju autori, jedan čavao bio zabijen kroz metatarzalnu kost oba stopala, dok su koljena bila savijena.

Bol je bila nezamisliva.

“To bi bio napad na mnoge živce”, kaže profesor Perez.

Morala se ispružiti noga da se može udahnuti.

Dok ste to radili, “izgubili biste puno krvi, bolovi su bili nesnosni, ali ako to ne učinite, umrli biste od gušenja.”

U mnogim slučajevima radilo se o sporu smrti, koja bi uslijedila nakon otkazivanja više organa.

dr. Cilliers objašnjava da je to uzrokovano kolapsom cirkulacije uslijed hipovolemičnog šoka – žrtve bi doživjele smanjenje volumena krvi (hipovolemija) zbog gubitka krvi i dehidracije, ali možda uglavnom zbog zatajenja disanja.

Mnogi su umrli od gušenja.