gospodine prvaci

Sportsko rivalstvo između Splita i Zagreba traje koliko i organizirani momčadski sport u Hrvatskoj. Tamo negdje od početka 20. stoljeća počela su međusobna nadmetanja i natjecanja, iako se zbog udaljenosti, loše povezanosti i dugih putovanja nije previše igralo međusobno.

Iskra nekog budućeg rivalstva postojala je već tada, ali ni izbliza toliko žestoka i strastvena koliko su se i splitski i zagrebački klubovi ‘ložili’ na beogradske klubove. Split je kao mali primorski gradić u prvoj polovici 20. stoljeća bio uljez u društvu velikih gradova i političkih centara, ali se svojom drskošću i sportskim talentom uvijek gurao među višestruko bogatije gradove i klubove.

Za vrijeme Jugoslavije nije bilo puno sportskih prijelaza i transfera između splitskih i zagrebačkih klubova iz jednostavnog razloga što nije bilo neke dramatične razlike u financijama i klupskim budžetima, koja je u korist klubova iz glavnog grada umjetnim putem eskalirala nakon hrvatskog osamostaljivanja. Ta brutalna centralizacija i pretvaranje zagrebačkih klubova u državne projekte tijekom 1990-ih bila je okidač da se sportsko rivalstvo između Splita i Zagreba podigne na posve drugačiju razinu od one koja je ikad prije postojala. Rivalstvo koje se pretvorilo u neprijateljstvo.

Sredinom 20. stoljeća najveća prednost Zagreba bila je u činjenici da je imao škole i fakultete zbog kojih su brojni splitski studenti, pa tako i sportaši, doseljavali u najveći hrvatski grad iu njemu nerijetko ostajali. Razvojem i rastom Splita i otvaranjem brojnih škola i fakulteta, mnogi su sportaši ostajali, a stizali su se i studenti iz drugih krajeva, pa su se brojni splitski sportski klubovi vinuli u sam vrh jugoslavenskog, a neki i europskog sporta. Mediteranske igre 1979. dalje su dodatni zamah sportom zaraženom i obilježenom gradu.

Splitska povijest pamtit će ih kao sportske šampione, ali još više kao dva sjajna čovjeka koji su svojim djelima i životima savršeno voljeli hladni sjever i vrući jug

U tadašnjem zdravlju, bezazlenom i nimalo neprijateljskom rivalitetu Split je uvijek posebno držao do onog malog, ali odabranog društva Zagrepčana koji su se vinuli u sportsku legendu grada pod Marjanom. A dvojica rođenih Zagrepčana već desetljećima imaju posebno mjesto u splitskim srcima i uvijek će imati. Bernard Vukas ja Damir Šolmansavršena sportska i životna simbioza purgerskog i dalmatinskog.

Legenda o Bajdi Vukasu već se desetljećima prenosi s koljena na koljeno i, bez obzira na to što je sve manje onih koji su svjedoci vremena njegove nogometne genijalnosti, nema hajdukovca koji će osporiti kako je čovjek s Trešnjevke najveći koji je nosio Hajdukov haljina. Štoviše, velika većina baštinika hajdučke religije s ponosom će istaknuti činjenicu da je baš jedan Zagrepčanin shvatio i utjelovio sve ono što bi trebalo biti izvorne hajdučke vrijednosti.

Obitelj Vukas na Trešnjevku doselila se iz Vugrovca ​​Gornjeg, mjesta na istočnom prilazu Zagrebu. Nogomet je počeo igrati prije nego što je oformljen Dinamo, ao njegovom se talentu, koji je pokazivao u manjim zagrebačkim klubovima nakon Drugog svjetskog rata, još samo šuškalo.

U Splitu je ‘priveden’ u strogoj tajnoj akciji kao iz špijunskih filmova, a njegovi suvremenici uvijek su tumačili kako je to bila obostrana ljubav na prvi pogled. I Splita u Bajdu i Bajde u Splitu. Pri čemu je rođeni Zagrepčanin bio temperamentiji, žešći i privrženiji od mnogih fetiva Splićana koji su ga okruživali i nastojali pratiti.

S druge strane, Šolman je bio potpuno drugačija verzija koju je Split poštovao i obožavao upravo zbog činjenice da je istovremeno bio i najveći Splićanin i najveći Zagrepčanin. Kad biste bilo kojeg Splićanina starijeg od 50 godina upitali da vam ocrta sliku zagrebačke gospoštine i pristojnosti, vjerujem da bi svi rekli iste dvije riječi. Damir Šolman.

Točno kako je u njegovoj biografiji autor Tomislav Gabelić zapisao, u Zagrebu je bio “gospon Šolman”, u Splitu “šjor Damir”. Igrao je savršenu dvostruku ulogu u dva samo naizgled različita svijeta i ambijenta, ali je zapravo bio dokaz koliko se ta dva ekstrema srednjoeuropske finoće i smirenosti te mediteranske strasti i neposrednosti mogu koegzistirati.

I kako to obično biva, cijelu povijest usmjeravaju mali, uglavnom banalni i slučajni događaji i trenuci. U Vukasovu slučaju dogodilo se da su oni bili igra između Splita ja Zagreba na Starom placu, slučajno sjedeći ispred klupske barake, gledali neki Hajdukovi senatori, među kojima i legendarni kapetan Frane Matošića. Pogled im je zapeo na žgoljavom, nepoznatom plavuša koji je dominirao, namjestio prvi i zabio drugi gol za Zagreb. Odmah su krenuli u supertajnu akciju ‘privođenja’.

Preko nekih uglednih Splićana u Zagrebu stupili su u kontakt i dogovorili sastanak s njim. Matošić i Božo Broketa otišli su po njega vlakom koji je natrag za Split krenuo u 20h. Još u 19:30h nervozno su cupkali po Esplanadi misleći da od ‘transfera’ neće biti ništa i da će se kući vratiti praznih ruku. A onda se pojavio s jednim malim kuferom u koji je spremio sve što je imao i zauvijek se preselio u Split. I u legendu.

Kod Šolmana se dogodilo da su vrata Lokomotivina igrališta na Tuškancu bila zaključana zbog školskih praznika, pa je visoki klinac iz Kustošije otišao trenirati košarku u drugoligašku Mladost, gdje se zajedno s Nikolom Plećašem vinuo sve do reprezentacije. Plećaš je u međuvremenu preselio u Lokomotivu, ali Šolmana reprezentativci su svoje kolege Petar Skansi ja Rato Tvrdić vrbovali ga da dođe k njima u Split.

Ne, ključan potez odradio je trener Branko Radovićkoji je kod prijatelja posudio jednog Fic i krenuo na 800 kilometara dug put prašnjavim stazama od Splita do Pirota, na samoj granici s Bugarskom. Ondje je Šolman igrao kvalifikacijski turnir s Mladosti, a Radović nije želio da se vrati u Zagreb prije nego što ga sasluša. Nije ga baš mogao strpati u Fiću i odvesti odmah u Split jer je u njemu jedva bilo mjesta za njega i torbu, ali je od Šolmana dobio riječ kako dolazi u Split čim pozdravi svoje u Zagrebu i uzme nešto robe.

Kad su ljudi iz Lokomotive to saznali, pokušali su ‘ući u posao’, ali riječ gospona Šolmana bila je jača od ikakvog ugovora. Nakon što je Lokomotiva postala Cibona i na krilima prehrambenih sponzora značajno je ojačao proračun, i to u nekoliko navrata Mirko Novosel zvao Šolmana da se vrati u Zagreb, nudeći mu znatno bolje financijske uvjete od onih koje je imao u Splitu. Ali nije floskula, nije se tada igralo zbog novca. Igrao se zbog pobjede, trofeja, prijateljstva i lojalnosti.

“Nikad se nisam pokajao što je tako ispalo. U Split sam došao zbog prijatelja, zbog prijatelja sam se u Split vraćao i na kraju sam zbog prijatelja u Splitu zauvijek i ostao”.

Ovog proljeća navršila su se već četiri desetljeća otkako je veliki Bajdo prerano preminuo, a prije nekoliko dana nažalost je i drugi fetivi splitskog purgera izgubio bitku s teškom bolešću. Sportska povijest pamtit će ih po silnim titulama i trofejima, medaljama i pobjedama koje su obilježile njihove karijere i obogatile povijest Hajduka, Jugoplastike, hrvatskog i svjetskog sporta. Splitska povijest pamtit će ih kao sportske šampione, ali još više kao dva sjajna čovjeka koji su svojim djelima i životima savršeno voljeli hladni sjever i vrući jug.

U temperamentno grotlo mediteranskog adrenalina Bernard Vukas i Damir Šolman donijeli su sa sobom sve ono što je njihovim prčevitim, južnjačkim sredinama i svlačionicama trebalo. Projicirali su imidž smirene, racionalne, odgojene, nasmijane, dobroćudne i pažljivo odjevene zagrebačke gospode koja je, bez obzira što se oko njih događalo, uvijek imala hladnu glavu i gospodske manire. I na terenu i izvan njega.

Puno je velikog i veličanstvenog sportaša Split vidio, stvorio i odgojio. Ali malo ih je toliko duboko ušlo u splitsko srce i dušu kao ova dvojica fetivih splitskih purgera.