Legenda o Velom Boži

al’ malo se ostvari od tog!”

Ivica Krajač, Tereza Kesovija

Legendarni Frane Matošića — svi napamet znamo njegovu statistiku — za Hajduk igrao je više od dvadeset godina, od 1935. do 1956., iu bijelom dresu istrčao na terenu ukupno sedam stotina trideset devet puta, od tada pa zauvijek drugi najdugovječniji igrač splitskog kluba.

Drugi?

O da, drugi. Ima jedan koji je za Hajduk igrao mrvu dulju: prvi put u bijelom je dresu istrčao na zemljanom Starom placu pradavne 1937., s nepunih šest godina — onih dana kad je nakon smrti. Aleksandar Karađorđević jugoslavenski kralj bio mladi regent Petar, a Frane još bio samo pet-šest godina mlađi Jozin brat — posljednji put na veličanstvenom novom stadionu na Poljudu prije Nove godine 1983., u svojoj šezdeset drugoj, onih dana kad je nakon smrti maršala Josipa Broza predsjednik Predsjedništva SFRJ Jugoslavije bio Petar Stambolića Zoran Vujović još bio samo pet-šest minuta mlađi Zlatkov derište.

Četrdeset pet godina. Više od tri hiljade utakmica.

Davno prije Torcide bili su Trestresači, grupa najžešćih drukera Hajduka nazvana po tada popularnoj navijačkoj pjesmi “Tres, tres, trese se, ko u Ajduk dirne se”

Amerika, Rusija, Australija i cijela Europa, od Splita preko New Yorka do Bugojne, od Moskve preko Berlina do Runovića, milijuni, sto tisuća više-manje.

Osam naslova prvaka države i šest kupova.

Nitko u povijesti splitskog kluba — a teško da takvoga ima jedan drugi — nije igrao četrdeset pet godina i istrčao na terenu tri tisuće puta, nitko u povijesti Hajduka nije osvojio više trofeja. I da se mene pita, uz braću Kaliterna, Jožu, Franu, Bajdu, Bearu, Buklu, Juru, Šuru, Frfu, Katu, Gudelja, braću Vujović i ostala Hajdukova božanstva, u postrojenoj straži pred Hajdukovim stadionom u svojoj bi svojoj prirodnoj veličini stajao i jedan brončani div s kantom vode uz lijevu nogu i velikom torbom uz desnu, sa šeširom na glavi, šugamanom prebačenim preko ramena i španjuletom u ruci.

Na podnožju bi napisao: “Barba Božo, najtrofejniji igrač Hajduka svih vremena, čovjek koji je sa svojih deset prstiju osvojio prvaka.”

***

Nogometni klub nije samo jedanaest ljudi na travnjaku i njih desetak na klupi, nisu samo vratari, braniči, stoperi, polovice, krila i centarforovi, nisu samo treneri, predsjednici i sportski direktori čija imena svi znaju. Duboko ispod tribina stadiona, u uredima, svlačionicama, garažama i uz aut liniju čija je armija tihih, manje vidljivih ili posve nevidljivih proletera iz treće smjene koji su cijeli život ugradili u klub — pomoćni treneri, fizioterapeuti, kućni majstori, tajnici, kuhari, pralje , sobarice, čistačice, vozači, oružari, domari i volonteri bez kojih klub ne može ni kad mora biti bez kapetana ili trenera.

Hajdukova povijest jest bijeli dres, ali njega ne bi bilo bez dobre šalture Karla Lesingeruglednog splitskog krojača koji je novoosnovanom klubu poklonio prve hlače od najboljeg engleskog plavog štofa i dvadesetak metara najfinije bijele boje, od koje će sestre Hajdukova prvoborca Prije Righija sašiti prve bijele košulje. Hajdukova povijest jest gostovanje složiti se Godine 1912. na obalama Krajevih njiva zapete su prve mreže, ali ih ne bi bilo bez dobre. Anke KaliterneFabjanove i Lukine sestre koja ih je isplela i prokuhala u velikom kotlu s borovom korom, onako kako su ribari već impregnirali svoje mreže da ih ne bi probio prvi dupin, tunj ili bomba Bože Šitića.

Hajdukova mitologija jest dobri barbir Meštar, vlasnik brijačnice na Voćnom trgu kojeg je maestralno igrao Boris Dvornikglavni lik Veloga mista Miljenka Smojeali slavni Meštar zaista je postojao: cijelo Hajdukovo dvadeseto stoljeće, od Duje Dukekoji je svoju radnju vodio na Mihovilovoj širini, do njegova sina, legendarnog Aleksandar Aleksekoji ga je preselio na Voćni trg, pretvorio u “billi bunker” i na kraju ga nazvao Velo misto.

Davno prije Torcida — u vrijeme kad je mladi barbir Aleksa Duka tek počeo — bili su, recimo, Trestresači, grupa najžešćih drukera Hajduka nazvana po tada popularnoj navijačkoj pjesmi “Tres, tres, trese se, ko u Ajduk dirne se”. Trestresači su s Bijelima išli na sva gostovanja, i one 1932., kad su u finalu državnog prvenstva kod kuće izgubili od HAŠK-adali u Novo vrijeme tiskati nekrolog Hajduka, “našem neprežaljenom bratu i prijatelju”, pozivajući “ožalošćene na sprovod ambicija i nada našeg dobra i dobra Hajduka”. Najglasniji i najpoznatiji Trestresač je bio Paško Jakasović poziva Otvoren.

Jakasovića više nitko ne pamti, ali tada, prije stotinu godina, svi u gradu znali su Paška Bulu. Upisan u pučku predaju kad je u onim nezapamćenim neredima u Zagrebu nakon pljačke protiv Građanskog pogođen flašom šabeza, pa motane glave po gradskim ulicama mjesec dana kao narodni heroj, tih dvadesetih i tridesetih godina, Bula bi igrače uvijek čekao pred barakom sa gajbom šabeza i ručak — “evo san bokunk sprema mrtvaca za ručak” — bacanje klapske pjesme s igračima poslije utakmice ili igra briškule, dugo zapamćena kao maskota i dobri duh Hajduka.

Povijest Hajduka nezamisliva je tako i nezapisana bez njegovih dobrih duhova, a klupska baraka na Starom placu bila je upravo kuća dobrih duhova.

Stari Krešo Vojnović, recimo, najveći bonkulović među dobrim duhovima, desetljećima je kao oružar brinuo o kopačkama Hajdukovih igrača, patinavao ih je i mijenjao im čepove, od starih krpašica koje je sam izrađivao, do modernih “plastičnih” kopački nad kojima je sumnjičavo vrtio glavom. Samo jednom šjor Krešo je zakazao, pa su ga zajebavali do kraja života: kad je ono šampionske 1974. zaboravio u Mostar ponijeti opremu vratara. Rizah Meškovića ovaj posudio kopačke od Velezova centarhalfa Ahmeta Glavovićapa odmah uganuo zglob i primio pet komada.

Dobro je šjor Krešo znao koliko je zanat važan — svaki Hajdukov gol kojeg smo za naše živote vidjeli na Starome placu imao je njegov potpis — a čak i bolje od njega to je znao Srećko Vidakovićčuveni profesor Srićo, još jedan iz jata dobrih bijelih duhova, i sam bivši nogometaš Dalmatinca. Šjor Srićo je bio profesor zemljopisa i povijesti u splitskoj Trgovačkoj školi, te kao predsjednik Potkomisije za praćenje školskog uspjeha pri Omladinskoj komisiji Hajduka gotovo četrdeset godina brinuo se za školovanje podmlatka i igrača, za cijelo vrijeme ne uzevši od kluba ni dinara ni kune.

Odškolovao je Hajdukov ministar prosvjete generacije Bijelih, tjerao ih na nastavu, pripremao za maturu, gurao na fakultete — samo Baku Sliškovića tri puta je upisivao! — vodio igračima “školovanje uz rad” i sređivao im svjedodžbe, “da ne budu kruva gladni kad ostave balun”. Dobri šjor Srićo osušio je tako hajdukovcima više jedinica i upisao više fiksnih dvojki nego sve kladionice zajedno, čak i kad bi mu na polaganju ispita koji — poput Meme — na pitanje zašto je u Četvrtoj ofenzivi pao Prozor, odgovorio da su valjda popustile britvele.

Eh da, Meme. Znao je on sve o prozorima i prozorčićima.

Čuveni Ante Pentić poziva Meme Longinessplitski špacakamin oliti dimnjačar, bio je dobri duh Staroga placa, odgovoran za upravljanje starim drvenim semaforom s reklamom Kiriginova Bobiša iznad južne tribine: umetao je Meme šuferine u brojčanik da uspori sat kad je Hajduku trebalo, iu prozorčiće za “domaće” i “goste” umetao brojke s rezultatom.

Veliko je čudo bilo, primjerice, kad je na Svjetskom prvenstvu 1950. god. Engleska izgubila od američkih Jenkija 0-1 — otočke novine, uvjerene da je riječ o telegrafskoj pogrešci, objavile su kako je Albion pobijedio 10-1 — ali još je veće čudo bilo kad je dvadesetak godina kasnije Hajduk na Starom placu s 0-1 izgubio od kaštelanskog Jugovinila. Samo što je ovaj put rezultat stvarno bio 10-1: nakon 9-1 Meme je sa semafora vikao igračima da stanu, jer nema mjesta za dva navedena rezultata, Pero Nadoveza za dišpet je onda zabio deseti, a ljuti Meme, petavajući Peri roge, stavio na semafor engleskih 0-1.

Memu su zvali još i Coutinho, iako je zapravo on tako zvao druge. Memino “alo, Kutinjo” bila je rijetka čast i priznanje: mi danas znamo Philippea Coutinhazvijezdu Intera, Liverpoola ja Barcelona, ali davno prije njega, u Memino vrijeme, Coutinho je bio Antonio Wilson Vieira Honoriogenijalni napadač Santosa i brazilski reprezentativac koji je, kako se govorilo, nosio bijelu traku oko ruke kako bi se razlikovao od komentatora Pele, i za kojega je sam Kralj govorio da je bolji od njega. Takav je bio Ante: dok su sami Brazilci prije koji dan u glasoviti Michaelisov rječnik portugalskog jezika za nekoga tko je jedinstven i neusporediv uveli riječ “pelé”, njemu je to još u ono vrijeme bio “coutinho”. Po njemu su, eto, prijatelji za Memu i Meme za prijatelje bili — Kutinjo.

Ante Pentić, koji je selidbom na Poljudu postao tehnološki višak, umro je 2012., mjesec dana poslije profesora Sriće, u sedamdeset trećoj. Tri dana nakon što se Split oprostio od Meme Longinesa rečenog Kutinje, Hajduk je u trećem kolu Europske lige ugostio milanski Inter: u sedamdeset trećoj minuti za 0-3 zabio je neki mladi Brazilac, a na suvremenom Longinesovom semaforu zasjalo je ime — Coutinho.

Jebo vas Poljud, rekao bi Meme. Kakav vam je stadion, takav vam i semafor i rezultat i Kutinjo.

***

Baraka je bila kuća dobrih duhova, a Stari plac njihovo igralište. Prije rata o placu se brinuo dobri, stari Ivan Šegvića nakon rata naslijedio ga je pomoćnik legendarni Ante Jerić Kaštelaninkoji je na posao dolazio karom, ponekad i kaićem, a nerijetko i pješke.

Za Antu Kaštelanina pričalo se da po imenu zna svih dvadeset tisuća ljudi na tribinama. Punih trideset pet godina bio je čuvar Starog placa, ravnao teren dok je još bio zemljan, kosio travu kad je došlo i to čudo. Još pamtim njegov reski zvižduk i prijeteći dlan kad bismo u poluvremenu preskočili ogradu i pretrčali kod prijatelja na suprotnu tribinu, ali svojim je prodornim zviždukom znao bogami s terena potjerati i Bajdu Vukasa i Juru Jerkovića, kad bi uranili na friško zaliveni travnjak.

Ante se nije brinuo samo o igralištu, već je čupao korove, crtao linije i fiksirao mreže na golove: davno se pobrinuo da u baraci u svlačionicama bude termofor, a kod nas je radio i kao biljeter na ulazu u stadion. Nitko u gradu nije bio sretniji od Ante Kaštelana kad ga je Tito Kirigin 1974. za nagradu odveo na Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj, nitko nije bio nesretniji od njega kad je Hajduk preselio na Poljud. – Nameni je, na ždrijebu – rekao je stari Ante kad mu je uručena počasna poljudska loža za odlazak u mirovinu na utakmici protiv Trabzonspor a.

“Sad svi dolaze na gvante, tribe i katrige, neće se nitko razboljeti”, grcao je Ante novinarima pod lebdećim krovom Poljudske ljepotice. – Još malo pa će i žene povesti na utakmicu.

Posebni rod dobrih duhova Hajdukovi su liječnici i maseri, sve od prvog Hajdukovog liječnika Džin Karaman — kojega su onoga ljeta 1914., na dan kad je proglašena opća mobilizacija, dok je nakon utakmice s praškom Spartom igraču previo ruku, uhitili ga i priveli carski agenti — a prvi Hajdukov maser, slavni Češkog iz ugledne splitske židovske obitelji Albahari.

Zabilježeno je da je vješti češki prvi put pozvan od Hajduka u ljeto 1926., za četvrtfinalnu utakmicu državnog prvenstva kod sarajevskog SAŠK-a, gdje su Bijelih godina imali dosta loših i skustava medicinske naravi. Pravo ime bilo mu je Josip, nekad su ga zvali Bepo ili dijete, ali Albahari je u gradu ipak najpoznatiji bio kao Češki, valjda zbog gospodskih, kavalirskih manira kojima je osvajao društvene krugove, osvojivši na koncu jednu balerinu splitskog kazališta.

Jakog i korpulentnog, ali uvijek besprijekorno odjevenog, Josipa Bepa Albaharija zvanog Češki znao je cijeli Split, zabavljao je gradske barove i salone pjevajući nove šlagere i plešući pomodne nove plesove, a podjednako je volio i “gezz” ja sport. Bio je i nogometni sudac i jedan od pionira splitskog ragbija, omiljen i kod splitskih dama i kod robusnih ragbijaša na Bačvicama, i među gospodom na Pjaci i među kupravendama na Pazaru, ali i dobri duh Hajduka, koji je na klupskim čajankama u kafani. Muljačić plesao poput ruske balerine i pjevao svoj poznati šlager: “Maser san van pravi, ko me ne poznaje?/ Šovranome “Češki” — to mi baš pristaje./ Jeman kosu bjondu, punu riči,/ maser jopet svaki biti nije posal laki./ Triba puno toga, snage ai truda/ da se tilo zgnječi podjednako svuda./ Umorin se brzo zarad teške muke,/ malo višje pušen fregajuć Ajduke./ Štumik mi je malen, kaiš jedva stoji,/ ča san tako debel, to su posli moji./ Ja san maser češki, autar i sudac, / domalo ću postat fuzbalerski mudrac!

Tridesetih godina Josip Bepo Albahari potpuno se posvetio karijeri Hajdukova dobrog duha na klupskim zabavama, a na klupi ga je kao maser naslijedio profesor Šimun Pavličevićugledni onodobni sportski radnik, osnivač i predsjednik Lakoatletskog sportskog kluba Agonprvog splitskog i dalmatinskog atletskog kluba, organizator Olimpijskog dana i Marjanskih štafeta, ali i pionir splitske fizioterapije i sportske medicine.

Kao i svakom liječniku i maseru, i Šimi su trebali pomoćnici, koje je regrutirao među Hajdukovom djecom. Njihov je posao bio da profesor nose torbe i na njegov znak zajedno s njim utrče na teren noseći u rukama brokvu. Brokva, naime, nije samo dalmatinska riječ za čavao: nekad je označavala i limenu kantu za vodu, jer kakav se u vrijeme prije vodovoda i tekuće vode držao u sobi ili za umivaonikom. Profešurovski test bio je jednostavan — trebalo je punim trkom u teren donijeti tešku brokvu pune vode, a da mu ne stigne poluprazna.

Samo jedan dvije godine imao je tako lagan i mekan trk i tako snažne i sigurne ruke.

***

Rodio se u Primoštenu 27. studenoga 1921., a roditelji su mu se doselili pod Marjan kad je imao samo godinu i pol. Kao svaki muškarac koji je odrastao u Splitu dvadesetih i tridesetih — u vrijeme kad je barba Luka sa svojim tićima. Ljubom Benčićem, Leom Lemešićem i braćom dođi gradio velikog Hajduka — i mali je Božo sanjao da jednog dana postane Vlado Kragić i HAŠK-u poput Kaluna zabija sedam komada. Došao je u klub u vrijeme kada je predsjednik još bio legendarni Lukin brat, inženjer Fabijan Kaliterna, u generaciji Miljenka Batinića, Branka Viđaka ja Ljube Kokeze — čak i zaigrao za juniore 1937. — ali nije imao ni osjećaj za gol poput Viđaka, ni pregled igre poput Batinića, ni autoritet ministra obrane poput Kokeze.

Imao je samo lagan, mekan trk i snažne, sigurne ruke.

Jednom je tako u ljeto 1938. Hajdukov maser profesor Šimun Pavličević tražio među njunjorima pomoćnika, pa mu je zadao da punim trkom donese tešku brokvu vode. Kad je ovaj zadihan donio punu kantu — ni kap se iz nje nije prolila — šjor Šime je impresioniran pitao maloga kako se zove.

“Soldo”, odgovorio je mali, već deboto veći od njega. “Božidar Soldo.”

Od toga dana, Božo će biti maserov vodonoša. Profešur ga je jako zavolio i počeo ga polako uvoditi u tajne svoga posla, a ovaj je učio i upijao. Već te jeseni, kao sedamnaestogodišnjak, počeo je masirati Hajdukove juniore, ali će mu novu karijeru prije dvadeseti rođendan prekinuti rat. Konačno, kad se Hajduk vrati s ratne turneje, Božidar Soldo će kao stasiti, snažan dvadesetpetogodišnjak zauzeti mjesto na klupi.

Ostajem tamo do kraja.

— — — — —

Drugi (i završni) dio priče Prolom Oblaka nad Splitom, pod naslovom U Zmajevu gnijezdu, objavljujemo sutra.

Bili libar Borisa Dežulovića možete naručiti ovdje