“E, tata, znaš koliko sklekova mogu napraviti?”, upitao me 18-godišnji sin, susprežući smijeh, na rođendanu njegova prijatelja. Kako to već biva, slavljenik i njegova ekipa vrlo su brzo pobjegli od druženja s ostalim gostima — mahom svojim roditeljima — te su se strastveno dohvatili kontrolera na plejki. Igrali su košarku, a jedna od njihovih virtualnih družina bili su i Denver Nuggets; na njih je upućivalo i famozno pitanje koje je dalje vodilo do novog kralja te jedva punoljetne omladine, Nikola Jokić. Koji, kao što sigurno znate iz priče, u njihovim godinama nije mogao napraviti previše sklekova. Zapravo, niti jedan, kako kazuje ta mitska priča.
“Ne kladite se protiv debelih klinaca”, poručio je u svom stilu Joker desetak godina kasnije u intervjuu Maliki Andrews netom nakon osvajanja šampionskog prstena, pri čemu je bio prvi u povijesti koji je na taj počasni razgovor došao bez pehara namijenjenog MVP-ju finalne serije. Najbolji košarkaš na svijetu, koji je gotovo svakom sljedećom utakmicom u playoffu osvojio nekakav rekord, nonšalantno je ustvrdio da je u svlačionici trofeja dao ekonomiju i da se nada kako će kanta nekako naći put do njegove kuće.
Naravno, riječ o vjernosti imidžu koji je tako uspješno servirao na najkonkurentnijoj mogućoj pozornici u sportu, čime je osvojio ljubitelje košarke čak i neovisno o njihovim osobnim ukusima i afinitetima. Bio je to novi obrat u čaroliji NBA lige, te showbusiness zvijeri koja kao da egzistira na nekom drugom planetu u odnosu na sve druge.
Priča o Jokićevom uspjehu zapravo je samo još jedan dokaz njegove nadmoći kao proizvoda u industriji zabave.
Ne mogu protiv Jokare. Kad nisu mogli svi oni nabrijani i isklesani tipovi, kakve šanse ima jedan tata?
U srcu te nadmoći leži upravo ono što je Jokić tako savršeno napravio: demistifikacija. Točnije, riječ je o besprijekornoj smjeni mistifikacije i demistifikacije — kako njezinih glavnih protagonista, tako i lige i samih igara po sebi — kojom se NBA uspijeva uvijek iznova osvježiti i ostati zanimljivom.
Svih ovih desetljeća tijekom kojih pratimo funkcioniranje takvog jednog izoliranog sustava, primjećujemo da NBA pronađe načine da sama sebi bude dovoljna. Uvijek i iznova se regenerira u promjeni dinamike između svojih franšiza — bez sustava promocije i ispadanja, sa svim kompliciranijim načinima financiranja, slaganja momčadi i draftiranja — uspijevajući ne samo zadržati, nego i proširiti svoju inkluzivnost, pokrivajući cijeli svijet kao nijednu drugu ligu na svijetu.
NBA klackalica
Kad je sportski svijet zamro u limbu krune, NBA se pojavila sa suludim mjehurić teatrom i ostavila svijet u čudu. Kad su s godinama Europljani zamijenili domaće košarkaše u naslovnim ulogama, počevši uzimati naslove i MVP titulu poput Jokića i Giannis Antetokounmpa, učinili su to kao već ugrađeni u sustav NBA spektakla, kao njeni ‘proizvodi’, a pritom svoju ne-američku autentičnost dodavši u šareni koloplet NBA identiteta. Sustav je onaj koji je nedodirljiv i bez konkurencije — jer se hrani svime što bi mu i moglo postati konkurencija i to ga onda čini još jačim. Poput Borga u Zvjezdane staze.
Mi smo NBA. Bit ćete asimilirani.
Današnja NBA liga više ne nabacuje kilograme i mišiće nekom kukoču i ne mijenja način izvođenja slobodnih bacanja nekom draženju. Shvatila je liga da se košarka mijenja; omogućila, recimo, Dirku Nowitzkom da bude svoj i uzme prsten pred nosom supertimu kao što je bio vrućina Miamija s LeBronom Jamesom, Dwyaneom Wadeomom ja krizmana prsa.
Liga je to koja se ne uzbuđuje previše zbog čekanja da njen vlastiti proizvod poput Zion Williams zasja punim sjajem, dok neki mlađahni Slovenac po dvoranama pred desetima tisuća ljudi drži lekcije ‘domaćim momcima’ i dok čekamo da nova senzacija koja stiže preko bare, Victor Wembanyamakrene na put dosezanja vlastite dominacije pod okriljem legendarnog Gregga Popovicha.
Ključna je pritom ta klackalica mistifikacije i demistifikacije, ona je ono što konzumenti uvijek ostavljaju gladnima još košarke. Pa tako imamo ‘nadnaravne’ superstarove koji izgledaju kao da lete, bljuju vatru i prde gromove, samo da bi ih odmijenio netko tko na prvi pogled izgleda kao nasumični ‘brat’ s lokalnog igrališta, a svojom igrom zapanjuje još više od svih onih krakatih i mišićavih monstruma. Čisto da nam pokaže da je sve moguće. Da bi se onda nakon njega, naravno, na vrh uspio opet netko od onih prvih.
Kad mi je sin postavio to pitanje o sklekovima, oboje smo znali da on ne može napraviti niti jedan. I u nekoj drugoj situaciji moglo bi se dovesti do rasprave, kritike i savjeta roditelja, ali ne ovaj put.
Sranje, ne mogu protiv Jokare.
Kad nisu mogli svi oni nabrijani i isklesani tipovi, kakve šanse ima jedan tata?
Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.
Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku za istraživačke serije odaberite jedan od paketa.
Ovaj je članak dostupan samo pretplatnicima.
Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku za istraživačke serije odaberite jedan od paketa.
Više o temiIzvor: Telesport.hr
