Rizici održivosti: Zbog velikog broja zahtjeva i povećanih troškova najranjiviji su manji poduzetnici

Piše: Tomislav Vuić

Na Svjetskom ekonomskom forumu ove godine Ursula von der Leyen u govoru je rekla: ‘Sljedeća desetljeća će doživjeti najveću industrijsku transformaciju našeg vremena – možda i bilo kada. Oni koji razvijaju i proizvode tehnologiju koja će biti temelj sutrašnje ekonomije imat će najveću konkurentsku prednost.’ Ne bi trebalo lako shvatiti riječi: golemi industrijski, ekonomski i geopolitički pomaci, najveća industrijska transformacija, možda svih vremena, koja dolazi vrlo brzo.

Naravno, možemo zamisliti i da promjene neće biti toliko duboke i brže. Ali, gledajući koliko se dugo planski pripremaju, tko stoji iza njih i koliko je sredstava namijenjeno za provedbu razumno je očekivati ​​da će se dogoditi. U tom se slučaju za njih treba ubrzano pripremati i pronaći ili kreirati što bolje mjesto za sebe, svoju kompaniju i domaće gospodarstvo. Poduzetnici bi trebali uočiti prilike i rizike koje tako duboke promjene donose, kao i zadnju rečenicu: ‘Oni koji razvijaju proizvode i tehnologiju sutrašnje ekonomije imaju najveću konkurentsku prednost.’

Banke na prvoj crti

Europski Zeleni plan ključni je dokument Unije, strategija koja sadrži pakete ekonomske i socijalne politike i samo je uvod u bogatu regulativu koja se već primjenjuje ili tek dolazi. Stvara se praksa, određuje se smjer, ali sva rješenja još nisu definirana. Nije sporno da smo svi, ili barem većina nas, svjesni klimatskih promjena, kao i potrebe brzog djelovanja i izgradnje boljeg i održivijeg društva.

Međutim, u provedbi tog dobrog i važnog cilja otvoreno je mnoštvo tema, praktičnih i teoretskih: tko će tu transformaciju na kraju platiti, tko će profitirati, koje se sve prilike otvaraju i koje rizikuju nos? Prilika će svakako biti, ali ovaj put ćemo se ponajprije baviti rizicima, poslovnim, ne geopolitičkim. Za to su odličan početak banke i njihova praksa, način na koji se pripremaju i što im je bitno. Unatoč nesavršenosti i povremenim kiksevima (za koje je uglavnom kriva nesavršenost ljudi), stoljećima se bave rizicima i procjenama tko će opstati i vratiti pozajmljeni novac (više nego je dobio).

Prepoznajući smjer promjena, pod pritiskom regulative i činjenice da su financijske institucije osnovni alat za implementaciju Zelenog plana i ideje održivosti, banke su se počele pripremati i procjenjivati ​​rizike. U pripremi su i njihovi regulatori – ECB (Europska središnja banka), EBA (Europsko bankovno tijelo), ESRS (Europski odbor za sistemske rizike) i BCBS (Baselski odbor za nadzor banaka). Mnogo je nepoznatih i otvorenih tema.

Banke su tradicionalno procjenu rizika gradile na iskustva i podatke iz prošlosti, a sada regulator od njih očekuje da razumiju utjecaj rizika vezanih uz klimu i okoliš u kratkom, srednjem i dugom roku, da ih vrednuju i kvantificiraju, iako nemaju dovoljno podataka, metodologije i dovoljno specifičnih znanja. Povrh toga, propisi se tek donose, pa treba predvidjeti i kako će izgledati budući propisi. Uprava banke mora biti svjestan navedenih rizika i ugraditi ih u politiku, postupak, donošenje odluka, kontrolu i nadzor, jer snosi odgovornost ukoliko to ne učini.

Ključni su tranzicijski rizici

Bitno je znati da su rizici povezani s klimom dijele na fizičke i tranzicijske. Fizički su rizici izravna šteta koja dolazi od promjene klime – poplave, suše, oluje, odroni tla… Tranzicijski ili prijelazni rizici su oni gdje financijski gubitak nastaje, direktno ili indirektno, zbog prijelaza na niskougljično ili održivije gospodarstvo. Pri tome se ističu prijelazni rizici vezani uz promjenu regulative i reputacije, ali popis je mnogo dulji – tehnološki napredak i promjene na tržištu, raspoloženje i očekivanja potrošača, sudska praksa i naknade štete…

Tranzicijski rizici zabrinjavaju bankare puno više od fizičkih rizika. Realno je očekivati ​​da će im biti izložen veći broj poduzeća i da su ukupne potencijalne štete veće. Složenost situacije za banke pojačana je činjenicom da one imaju dvije uloge, s jedne strane trebaju objektivno procjenjivati ​​rizike, jer druge strane biti alat za provođenje politike održivosti i usmjeravanje ponašanja svojih klijenata.

Inače, kada vas banka gnjavi s brojem podataka koje traži, možda vas može malo utješiti da se to mora učiniti i da ljudima u banci nije lako. Obrađuju hrpe informacija i trebaju predvidjeti stvari o kojima nemaju podataka i iskustva, a nisu mogli steći dovoljno znanja u praksi. Fizički rizici prije svega važni su za poljoprivredu ili one u poplavnom području, ali prijelazni su ključni za sve. Regulatori bankarskog sustava s njima se itekako nose.

Promjene u zakonodavstvu iznimno su važne, kao i usklađenost s taksonomijom. Bavljenje pojedinim djelatnostima bit će vrlo zahtjevno i skupo, možda i nemoguće. Građani, vlasnici energetski loših nekretnina sve će teže podnositi povećane troškove energije, što će utjecati na mogućnost otplate kredita i njegovu cijenu. Nikako ne treba podcijeniti promjene na strani potrošača i zaposlenika.

Mali uvijek stradaju prvi

Pažljivi trebaju biti i svi koji su dio dobavljačkog lanca, tvrtke koje su obveznici izvještavanja, ali i svi drugi. Manji gospodarstvenici mogu biti posebno ranjivi. Ne samo da će biti izloženi troškovima i izazovima vezanim uz dostavu podataka nego se može dogoditi da zbog neusklađenosti gubitka partnera, posebno velikih, koji će zahtijevati ispunjenje teško ostvarivih ili preskupih uvjeta. Nedostajat će ljudi i znanja. Ono se djelomično može dobiti izvana, ali mora postojati i unutar kuće.

Neispunjavanje ekoloških, društvenih i upravljačkih ciljeva dovest će do povećanja troškova ili nemogućnosti financiranja. Neka ulaganja koja mogu biti dugoročno isplativa teško će se isplatiti u kratkom roku. S druge strane, oni koji se dobro i na vrijeme prilagode moći će napraviti veliki iskorak na tržištu, privući nove klijente, najbolje zaposlenike i financirati se povoljnije od konkurencije.

Što se izvještajnog dijela tiče, standardi će se prilagoditi malim i srednjim poduzećima. EFRAG (European Financial Reporting Advisory Group) kao glavno operativno tijelo Komisije u dosadašnjem je radu više vremena posvetio anketiranju budućih obveznika i drugih dionika. Nakon analize smanjivao je količinu traženih podataka, ali konačni rezultat su ipak obimni i kompleksni zahtjevi. Obveza izvještavanja MSP-ova završenih na uređenom tržištu započinje izvješćem 2027. za 2026. godinu.

Nova sudska praksa

Posebno je pitanje naknade štete i sudske prakse koja se stvara. Nosi veliki rizik za tvrtku, ali i osobni rizik za menadžment i direktore. U vezi s održivošću i klimatskim promjenama počele su se donositi presude i stvarati presedani koji su do prije nekoliko godina bili nezamislivi, priroda dobiva pravnu osobnost, poljoprivrednik iz Južne Amerike tuži nemačku tvrtku pred njemačkim sudom zbog utjecaja na svijet klime, koja mu dosuđuje naknadu štete. . Predavanja na ovu temu su izvrsna prof. dr. Hane Horak i Lucije Ane Tomić na ESG Akademiji HGK ili na Liderovim konferencijama.

Ove je godine ClientEart, britanska nevladina organizacija, tužio članove Upravnog odbora Shell plc-a pred Visokim sudom u Londonu zbog navodnog propusta da poduzme korake za zaštitu Shella od rizika povezanih s klimatskim promjenama, što prema njihovom mišljenju predstavlja kršenje obveze direktora prema Društvu. Tuženo je svih 11 članova Upravnog odbora pojedinačno, u korist tog društva. To je početak stvaranja nove prakse u Europi. Slučaj je odmah dobio podršku nekoliko velikih europskih mirovinskih fondova i upravitelja imovine, Shellovih dioničara.

Riječ je na neki način o nastavku predmeta u kojem je 2021. nizozemski sud u Haagu naložio Shellu da smanji svoje emisije stakleničkih plinova (GHG) za 45 posto do 2030. u usporedbi s razinama iz 2019. (u skladu s Pariškim sporazumom). Nakon presude – na koju se žalio Shell – tvrtka je preselila sjedište u Ujedinjeno Kraljevstvo.

Stoga sud nalaže tvrtke da poštuje Pariški sporazum, a direktor preuzima osobnu odgovornost za neadekvatno upravljanje klimatskim rizicima i nedonošenje strategije energetske tranzicije. Ovo su tek počeci i bit će zanimljiv razvoj sudske prakse u sve većem broju slučajeva. Samo ClientEarth vodi 170 postupaka protiv vlade i velike tvrtke u 50 zemalja.

Veliki teret na upravama

Hrvatska će se regulativom morati i dalje prilagođavati europskom zakonodavstvu i obvezama koje smo kao država preuzeli. Prvi kandidati u izvještajnom dijelu su Zakon o računovodstvu i Zakon o reviziji (izvještaje će se, kao i financijske, revidirati posebni revizori), prilagoditi će se morati i Zakon o trgovačkim društvima. Prema ZTD-u, odgovornost članova uprave i obveza naknade štete društvu postoji u slučaju kada nisu postupali pažnjom urednog i savjesnoga gospodarstvenika ili nisu čuvali poslovnu tajnu.

U slučaju da kod donošenja poduzetničke odluke na temelju primljenih informacija smiju razumno pretpostaviti da djeluju u korist društva, njihova odgovornost ne postoji. Vjerovnici društva mogu zahtjev prema članovima uprave postaviti samo ako štetu ne mogu namiriti od društva. Bit će zanimljivo vidjeti koje će se odredbe i na koji način mijenjati i koliko će se brzo odluke naših sudova uskladiti s novom regulativom i EU praksom.

Promjene se događaju u pogledu aktivne i pasivne legitimacije (tko može tužiti ili biti tužen) za koji je tko odgovoran. Cilj je povećati osobnu odgovornost uprave i direktora, čini mi se izvan granica njihove stvarne mogućnosti utjecaja. Standardni SFRD-a (Uredba o održivom objavljivanju financijskih podataka) je da obveze direktora i interesa tvrtke ne smiju prevagnuti nad kratkoročnim interesima d