Elka: Uspjeh je došao uz dosta uspona i padova

Mogla je ovo biti potpuno drukčija kompanijska priča. Da su se karte drukčije raspodijelile, njezin kraj mogao je izgledati ovako: umorni radnici odustaju od borbe za neisplaćene plaće i odlaze na burzu, a direktor u loše skrojenom odijelu predstavlja novi projekt za kompanijske katastarske čestice – stanove za elitu i pekarnice francuskog imena koje nitko ne zna pravilno izgovoriti. Međutim, priča o Elki, perjanici zagrebačke elektroindustrije, nije priča s takvim krajem.

Ta kompanija osnovana 1927. preživjela je dva rata, samoupravljanje pa pretvorbu i privatizaciju, bezbroj kriza i inflacija, vlasnička preslagivanja, a kraj njezine poslovne priče još se ne nazire.

Ozbiljna izvozna kompanija

Naravno, sve se moglo odigrati drukčije. Elka se mogla spotaknuti na samo jednu pogrešnu osobu ili tehnomenadžera, ali, srećom, nije. A ako se naglas i zapitamo tko je najzaslužniji što se to na kraju nije dogodilo, odgovor lišen lažne skromnosti dobit ćemo od osobe koja je Elki, kako kaže, ‘dala svojih dvadeset godina‘. Miljenko Hacek, premda više nije Elkin vlasnik, za sebe će reći da je najzaslužniji što je ona opstala i postala to što je danas – ozbiljna izvozna kompanija.

Preuzeo ju je 2003., nakon provedene pretvorbe i privatizacije. Došao je na poziv tadašnjeg menadžmenta koji je metodom manager buyouta otkupio već do tada privatiziranu kompaniju. Najprije je bio manjinski suvlasnik, ali i na taj način uspio je spriječiti daljnju preprodaju. U nastavku je dokapitalizacijom i otkupom od ostalih udjeličara preuzimao sve veći udjel u vlasništvu.

– Znao sam da može postati jaka i ozbiljna tvrtka s izvoznim potencijalom, zato jednostavno nisam dopustio da propadne. No borba za Elku nije bila ni jednostavna ni jeftina, uspjeh je došao uz dosta poslovnih uspona i padova. Dizali smo kredite da bismo pokrenuli proizvodnju, ulagali smo koliko smo mogli, smanjivali troškove. Rezultati nisu izostajali, no bilo je i promašaja, pogotovo menadžerskih. Ipak, kompaniju je najviše doveo u red predsjednik Uprave Gordan Miler, vrhunski menadžer za krizne situacije koji ju je preuzeo 2019. Kad više nisam imao snage za Elku i nove kredite, odustao sam i prodao je – kaže Hacek.

Oprema za muzej

Elka je danas u vlasništvu slovenske grupacije Iskre, poznate po predsjedniku Uprave Dušanu Šešoku, bivšemu slovenskom ministru koji je u privatizaciji počeo otkupljivati i okrupnjivati slovensku Iskru. Kad je već stasala u ozbiljnu elektroindustriju i ozbiljnu izvoznicu, preuzela je šibensko brodogradilište koje pod njom sasvim dobro posluje, novih narudžbi ne manjka. Nakon neuspjele ponude za preuzimanje Đure Đakovića u Slavonskom Brodu s Hacekom dogovara i preuzimanje Elke.

Šešok je generacijski blizak Haceku. Imaju, zafrkava se Hacek, čak i iste dijagnoze, ali imaju još nešto – strast za industrijom. Šešok je ne samo pravi pravcati industrijalac nego i zaljubljenik u proizvodnju s dodanom vrijednošću, a to je ono što Elka danas jest: proizvodna kompanija s multiplikativnim učinkom. U toj transakciji jako je zanimljivo, a iznimno rijetko na hrvatskoj poslovnoj sceni, što ni bivši ni sadašnji vlasnik Elke nemaju ni jednu ružnu riječ ili gestu za onoga drugoga. Nema zle krvi, nema kostura u ormaru, nema figa u džepu. Sve je čisto i uredno. Haceku je iznimno drago što je kompaniju preuzeo netko tko je nastavio biznis i netko sa strašću, a Šešoku što je Elka imala posloženo poslovanje i što je bila djelomično restukturirana.

– Imao sam pri Elkinoj prodaji samo dva uvjeta; jedan je bio da se ne otpuštaju radnici i da se proizvodnja nastavi razvijati, a drugi da Cotra nastavi distribuirati Elkine kabele po domaćem tržištu – objašnjava Hacek okosnicu pregovora sa Šešokom ne navodeći iznos transakcije.

Šešok navodi isto. Elka je već u vrijeme preuzimanja bila dobro organizirana. Prijašnji vlasnik i direktor Miler ​dobro su organizirali poslovne procese pa je Iskra zadržala proizvodnju, ali i pokrenula ozbiljne investicijske cikluse. A investicije su, kažu u kompaniji, bile presudne jer je nakon ulaska u pogon stanje s opremom i strojevima više podsjećalo na postavu tehničkog muzeja nego na ozbiljan proizvodni pogon.

– Toliko je pogon bio zastario – ističe Šešok.

Nove investicije

Kako ističe Aleš Ekar, član Uprave Elke, slovenski menadžer, novi su vlasnici odmah nakon preuzimanja osigurali 22,5 milijuna eura radnoga kapitala (engl. working capital), ne za investicije, nego nabavu sirovine i druga potrebna financiranja poslovanja.

– To nisu bila jedina ulaganja nakon preuzimanja. Najviše se ulagalo u novu strojnu opremu s naprednom tehnologijom koja ne samo da povećava produktivnost nego i osigurava nove standarde kvalitete. Naravno, digitaliziralo se sve što se moglo. Bilo je to presudno za proširenje prodaje najzahtjevnijim svjetskim kupcima kabela. Naime, nije neuobičajeno da naši klijenti, odnosno kupci, provjere cjelokupne proizvodne procese i kvalitetu proizvoda. Takva poslovna suradnja omogućava stalno razvijanje i praćenje novih trendova. Na taj se način kompanija pozicionira na tržišta na kojima se može ostvariti viša dodana vrijednost. Na kraju krajeva, novi strojevi omogućavaju i sigurnije i ugodnije radne uvjete za radnike te manju potrošnju energije jer imaju ugrađene elektromotore najnovijih generacija. Na sve te investicije dosad se utrošilo desetak milijuna eura, ali ne staje se na tome. U sljedećih godinu dana uložit ćemo još od pet do deset milijuna eura u nabavu nov