Žurnal intervju: Dina Levačić, najmlađa žena svijeta koja je preplivala svih 7 tjelesnica

O čemu Dina Levačić razmišlja kada pliva?

A jednom kada je u moru, često uzburkanom i hladnom, Dina je sama sa svojim mislima. Nekada ne razmišljam ni o čemu konkretnom, u glavi su joj nasumične misli. Kada joj je teško samo razmišljati o sljedećem zaveslaju i motivirati sama sebe. Upravo ovo možda i najbolje ocrtava Dininu snagu, ta sposobnost razgovora same sa sobom i mogućnost motiviranja same sebe čak i kada joj tijelo i glava govore da dalje ne može.

‘Koliko godina to sve radim, nekako sam razvio strategije koje meni najbolje odgovaraju i dosta su dobre u tom dijelu, u glavi i znam kako sama sebe smiriti i motivirati, kako sama sa sobom ispregovarati da nastavim čak iu trenutku kada mi se učini da više ne mogu’.

Kaže i da je u takve uvjete vraća izazov i cilj koji si je postavio i kojem teži.

‘Ne bih rekla da je to po život opasno, onda mogu živjeti pod staklenim zvonom. Uvijek je zdravlje na prvom mjestu i to je primarno i nikada ne bih ugrozila vlastito zdravlje. Na svim mojim preplivavanjima je brod kraj mene i uvijek imam mogućnost u nekoliko sekundi biti vani na sigurnom. Vraća me nazad životni izazov i činjenica je da sam ja kroz plivanje vidjela mjesta i upoznala ljudi koliko ne bih za cijeli život. To me zaista obogatilo i to ću sve imati za cijeli život. Uvijek se nekako nadate da ćete neke ljude ponovno sresti na drugom kraju svijeta’.

‘Za mene je život uz plivanje normalna stvar’

Od svoje četvrte godine Dina Levačić trenira, svakodnevno i predano. Odriče se i odricala se mnogih stvari u kojima su njezini vršnjaci uživali. Dok su se oni bezbrižno družili i izlazili, Dina se držala svog rasporeda, plivala je i učila, ponekad se, s punim pravom, čudi sama sebi kako je sve to uspjela. U srednjoj školi ona se dizala u 5 ujutro kako bi odradila trening prije nastave, nakon toga je provela dan u školi, a nakon toga je ponovno bila na bazenu.

‘Plivanje kao sport zahtijeva jako puno odricanja, kao i svaki sport, ali plivanje je specifično jer zahtijeva puno sati treninga dnevno i jako malo ako možete priuštiti pauze jer izbivanje iz vode znači da vam treba puno vremena da se vratite na ono što je bilo. Za mene je život uz plivanje normalna stvar jer sam od vrtića u tome. Kad nešto dovoljno jako želiš i kada se organiziraš, a ja sam imala razumijevanje svojih nastavnika iu školi i na fakultetu tako da nekako – uspjela sam’.

Dina sada pliva, radi i piše doktorat

Iako je srednja škola debelo iza nje, Dinin današnji raspored također je vrijedan divljenja. Uz plivanje ona i radi, puno radno vrijeme. Diže se u 6.30, ide na posao, nakon toga ide plivati ​​pa dođe doma, večeri i odmora, a onda se baci ono što god treba odraditi za doktorat koji piše na Medicinskom fakultetu u Splitu. I uz sve to, uvijek ima vremena za druženje s prijateljicama. Inače, doktorat piše o zdravstvenim i psihološkim karakteristikama maratonskih plivača. Kada sve zbrojimo, Dina je žena koja je stvarno zaslužila titulu ‘snažna’, a pitali smo ju i iz tri razloga zašto bi se svi trebali okušati u plivanju.

‘Prvenstveno je jako zdrav sport. U vodi, u moru ne možete pasti, ne možete se ozlijediti. Znati plivati ​​je visoko vrijedna vještina jer znati plivati ​​je nešto što te danas-sutra može spasiti u nekoj nepredviđenoj situaciji. Rekla bih, prvenstveno što se tiče daljinskog plivanja, imamo toliko lijepo više i neiskorišteni resurs pa iu zimskim mjesecima s obzirom na to da je više u Hrvatskoj zimi malo hladnije nego što je usred ljeta u Irskoj. I plivanje u hladnome dobro je za mentalno zdravlje, tu je i taj osjećaj pripadnosti nekoj zajednici’.

Plivala je u Cetini da se pripremi za Sjeverni kanal

Posljednjih godinu dana Dina je plivala samo u moru, a kada se ono počelo zagrijavati plivala je na Cetini i Jadru. Mjesec dana prije preplivavanja Sjevernog kanala otišla je u Irsku kako bi se aklimatizirala jer je u Hrvatskoj tada bilo 40 stupnjeva, a više je bilo i preko 25 stupnjeva. U Irskoj je temperatura morala biti 15 stupnjeva i ne bi bilo dobro da je naglo uletjela u to. Na pitanje o omiljenom postignuću ne može se dati odgovor, kaže kako je to isto kao da majku pitate koje joj je najdraže dijete.

‘Svaki dosad preplivani kanal ima posebnu priču za sebe i posebne izazove. Jako je reći koje postignuće mi je najdraže, najlakše, najteže, nema odgovora, s razlogom su oni tu u vrhu među najtežima na svijetu. Svaki je za mene ostavio poseban utisak i priču i nemam odgovor’, govori nam.

Kako se Dina Levačić nosi s očekivanjima javnosti?

Sa svime što je do sada postigla, Dina je postavila prilično visoku ljestvicu u javnosti, a to sa sobom nosi i prilično velika očekivanja. Ako, pak, neki od pothvata ne uspije iz prve, dolazi i do golemog razočarenja javnosti koja, budimo realni, često jedva čeka da se uhvati za nešto negativno. Upravo zato Dina gotovo nikome nije rekla za Sjeverni kanal.

‘Očekivanja znaju biti teret. Drago mi je što sam ove godine na preplivavanje išla dok je jako malo ljudi znalo za to, jednim dijelom i zato da plivam za sebe i da nemam neko opterećenje i medijsko i drugih ljudi i da idem to tamo napraviti za sebe i iz svoga gušta, sebi za dušu. To mi je bilo baš super i bila sam puno neopterećenija i opuštenija. Kao iu svemu kada su oko očekivanja ljudi, uvijek ima i onih koji jedva čekaju neuspjeh i to sve ide jedno na drugo’.

‘Nitko ne zna koliko sam kilometara preplivala’

Kako se naš razgovor približi kraju, zagnjavili smo Dinu za nekoliko zanimljivosti. Najprije, koja je najniža temperatura na kojoj je plivala?

‘Bila je ove zime neka bura dva dana, tada je bilo 11,4 stupnja, mislim da je to najniže’, kaže nam. Zanimalo nas je i može li, nakon toliko godina, pobrojati koliko je kilometara isplivala: ‘To nitko ne zna. Ni kilometar ni sate provedene u moru. Jako, jako puno’, govori nam kroz smijeh.

Na kraju smo je pitali i što misle o odnosu prema plivanju u Hrvatskoj te koliko je ono zastupljeno. Kako smo i mislili, o plivanju se nedovoljno govori, a da stvar bude još gora, djeca u Hrvatskoj sve manje plivaju i neplivača je sve više čak iu obalnim područjima.

‘Ne treba svaki bazen biti olimpijski, niti svatko treba na Olimpijadu’

‘Plivanje je jako malo zastupljeno. Meni je žao što se kod nas u Hrvatskoj ne njeguje ta kultura rekreativnog sporta. Ne treba svatko otići na Olimpijadu, niti će, i ne mora svatko otići na državno prvenstvo, ali mislim da se djeci treba omogućiti da se bave sportom, da su dio ekipe, prvenstveno zbog zdravlja i razvijanja socijalnih vještina.

To se sve razvija kroz sport, a onda ako je netko dobar ide dalje. I u Hrvatskoj iu svijetu individualni sportovi pate u odnosu na ekipne. Jako se puno ljudi bavi plivanjem u svijetu i jako se teško probiti do značajnijih rezultata. Ne mora svaki bazen biti olimpijski, ali bilo bi lijepo da se djeci omogući da nauče plivati. Prije nekoliko godina u Solinu je napravljeno istraživanje i oko 50% posto djece bili su neplivači ili jako loši plivači, a to je uz more. Tko zna kakva je situacija u ostatku Hrvatske. Trebalo bi raditi na promociji plivanja, da se što više djece može njime baviti i da nauči plivati ​​kao životnu i rekreacijsku vještinu’, zaključuje.