'VRATIO SE KUĆI NEOBRIJAN, ZGUŽVAN, PRLJAVE ODJEĆE!' Ispovijest žene jednog kockara: 'Rekao mi je da je prokockao sve, a onda je nestao. Noćima sam ga s djecom tražila na ulicama'

Autor: Ivana Jurišić Subota, 22. travnja 2023. u 13:17

U Klinici za psihijatriju Sveti Ivan u Zagrebu trenutačno je na liječenju 45 ovisnika o kockanju. Većina njih su mladi muškarci, iako ima i nešto žena. Oni koji su odlučili tražiti pomoć kako bi se izvukli iz pakla ovisnosti, to su oni hrabri, oni koji su shvatili da njihova ovisnost uništava živote. Nažalost, puno je veći broj onih koji to nikad neće napraviti, već će se zajedno sa svojim obiteljima desetljećima boriti s paklom ovisnosti.

Naime, kao i svaka druga ovisnost, i ova ne uništava samo ovisnika, već i njihove obitelji. Kako nam je rekao specijalist psihijatar, subspecijalist alkoholizma i drugih ovisnosti Davor Bodor svaki ovisnik o kockanju svojom bolešću izravno ili neizravno utječe na još četiri do osam ljudi u bliskoj okolini i to financijski, emotivno, psihološki ili egzistencijalno.

Istraživanja pokazuju kako su ovisnici uglavnom muškarci, a njihova polovica je zaposlena iu braku. Što znači biti u braku s kockom zna naša sugovornica koja je za potrebe ovog teksta htjela ostati anonimna.

Prokockao je njihovu buduću kuću

Sa kockanjem se prvi put susrela kada je saznala kako je njen suprug, u kojem je uvijek imala povjerenja, prokockao svu njihovu ušteđevinu i osim toga dužan na deset tisuća eura raznim kamatama.

“Moj svijet je nestao doslovno preko noći. Godinama je išao u kockarnice kad bih ja bila na poslu. Radila sam večernju smjenu, pa bi on djecu koja su tada imala šest i osam godina ostavljala same doma. Uvijek mi je govorio da stavljam novac na štednju za našu buduću kuću, a ja sam mu kao najveća budala vjerovala”, započinje svoju priču ova nesretna žena.

To je trajalo, kako kaže, godinama. Njezin svijet se srušio jedne noći kada joj je plačući došao reći kako novca kojeg su štedeli nema, kako je sve prokockao i kako ima velike dugove koje hitno mora riješiti.

“To je nešto što ne bih poželjela ni najgorem neprijatelju, saznati da je sve za što ste radili čitavog života u trenu nestalo. Nekoliko dana poslije je nestao i nije ga bilo nekoliko dana. Mislili smo da se išao ubiti. Ja i djeca smo ga danima tražili, lutali smo noćima po ulicama ne bismo li slučajno naletjeli na njega, zvali smo sve što smo znali, potpuni muk. Tri dana poslije vratio se kući, neobrijan, prljave, zgužvane odjeće. Nije ništa govorio, ponašao se kao da je on žrtva, mi zločinci”, nastavlja svoju priču naša sugovornica.

Dugove nikad nije prestao raditi

Na pitanje zašto tada nije zatražila razvod, odmahuje glavom i kaže da ni sama ne zna.

“Kada gledam unatrag, znam da bi bilo bolje da smo otišli. Onda nisam znala što ću. Sama sam radila, dvoje male djece, trebala mi je pomoć, pa čak i takva. Nije bilo nikoga tko bi mi pomogao, pa sam ostala”, priča.

Nakon što je saznala koliko je dužan, grčevito je počela razmišljati kako vratiti dug.

“Nikada nisam uspjela izračunati koliko je bio dužan, ali bila je riječ o desetak tisuća eura. Posudili smo od obitelji kako bismo vratili onim najgorim kamatama, dignuli nekoliko kredita. Onda je uslijedilo ono najgore, vraćanje dugova, koje je trajalo desetljećima. Radila sam od jutra do mraka, ali je novac bio samo za dugove, račune i malo hrane”, otkriva nam ona.

Sa suznim očima kaže kako je godinama živjela na kruhu i vodi, zajedno sa svojom djecom.

“Nema čega se nismo odrekli nas troje. Čak i kad smo tako živjeli, nastavio je raditi dugove. Slučajno bih otkrio da je digao kredit, uzeo još jednu karticu i otišao u minus do kraja. Imao je dobar posao, pa sam nastavio plaćati te nove dugove. Kod kamatara više nije odlazio, ali kockati nije nikad stao”.

‘Novac je krao i djeci’

Na naše pitanje je li ikad zatražio pomoć, odmahuje glavom.

“Nikad nije ni priznao da je ovisnik o kocki. Kad bih to spomenula, bio bi bijesan, ljut, vikao, govorio da ne znam što govorim, ali nikad nije priznao da je bolestan”, govori.

Najviše se, kaže, bojala telefonskih poziva.

“Noćima nisam spavala u strahu od novog poziva. Ležala bih budna i čekala, razmišljala hoće li nam netko početi kupati na vrata. Zvali bi me i njegovi prijatelji kojima je ostao dužan novce. Tada bih plakala i vikala zašto su mu dali novce, kad znaju da sam ja tu koju ih moram vratiti. Samo su šutjeli”, kaže.

Kockati, iako u manjem obimu, nastavio je i kada su djeca otišla od kuće i počela raditi.

“Tada je i od njih uzimao novac. Došao bi plačući, da je očajan. To sam tek poslije saznala”.

Od toga je prošlo nekoliko desetljeća. Kockati je, kaže, prestao kad se razbolio ili barem tako kaže.

“Već godinama nema kasnih noćnih poziva, ali to ne znači da se ne može opet dogoditi. Kockarima ne možete vjerovati, njima je njihova ovisnost na prvom mjestu. Sve drugo je nevažno”, zaključuje svoju priču.