Ne znam postoji li nešto takvo u teoriji ili nekakvim udžbenicima, jer ih nikada nisam pretjerano volio, ali najbolji način da prodaš lošu ideju jest da je na početku učiniš mnogo lošijom. Ovu su praksu usavršili nogometni funkcionari diljem svijeta i na svim razinama, ali pogotovo na onoj najvećoj. Njihova je doktrina jednostavna, ali izrazito učinkovita. Prvi korak je i najvažniji, onaj u kojem u javnosti iz čista mira i bez ikakve potrebe puste priču o “nužnim promjenama” i “evoluciji nogometa”, koju onda brže-bolje podebljaju nekakvim toliko suludim prijedlogom da doslovno šokiraju svakoga tko razmišlja svojom glavom.
Potom pokreće čitavu propagandnu mašinu, koju najčešće čine zvučna imena iz svijeta nogometa — dakako, sada u penziji i na ničim zasluženim bogatim ugovorima s nogometnim diktaturama, prije svega onom vrhovnom u Zürichu. Na prvu djeluje kao da bi njihova otvorena podrška trebala dati kredibilitet tim glupostima, ali zapravo je tu da apsorbira taj početni šok i maksimalno razvodnu reakciju šire javnosti.
Zatim slijedi period mirovanja, u kojem s vremenom na vrijeme iskoči netko, po mogućnosti što češće vrhovni vođa, tko će objasniti kako je organizacija “otvorena za prijedloge” i “uvijek spremna revidirati vlastite odluke”. Vrijeme, dakako, učini i to da se o njihovoj ideji što manje priča, da se spusti ispod radara, da bi onda, u svom zatvorenom krugu, predstavili ono što za nogometne zaljubljenike djeluje kao blaža verzija njihove gluposti. Ili, ako hoćete, podnošljivija verzija.
Tako je FIFA ovog tjedna u Kigaliju predstavila konačno rješenje Svjetskog nogometnog prvenstva s 48 momčadi koje će svoj debi imati 2026., ali i novi format natjecanja na Svjetskom klupskom prvenstvu koje će se prvi put igrati 2025.
Infantino je usavršio način kako nam potpuno bespotrebne i glupe ideje upakirati u priču o evoluciji, potrebama nogometa, potrebama malih i nemoćnih
Svjetska nogometna organizacija odustala je od sljedećeg prijedloga da grupna faza bude podijeljena na 16 skupina s po tri momčadi i predstavila ideju da se SP igra s 12 skupina s po četiri momčadi. Dakle, podnošljivu, ali zapravo samo malo manje glupu ideju. Ona će u praksi značiti da ćemo na sljedećem Mundijalu vidjeti 16 reprezentacija više, ali i ukupno čak 104 utakmice u samo 39 dana. Ne, kako FIFA-u i njenog vrhovnog vođu Giannija Infantina baš jako boli to što — za razliku od onih koji su nominalno njihovi podanici — moć imaju tek svake četiri godine, odlučili su bez pitanja zagrabiti i svoj dio klupskog kolača te generalno ne pretjerano zanimljivo Svjetsko klupsko prvenstvo pretvoriti u događaj s čak 32 momčadi.
Prvi argument koji FIFA koristi kada je u pitanju Svjetsko prvenstvo, a koji je daleko najlakše prodati, jest inkluzija. To je organizacija s 211 članova — od kojih, što je najvažnije, svi imaju jednako pravo glasa — a Infantino će rado iskoristiti priliku da objasni kako “čak i mališanima treba dati priliku da se osjećaju uključenima”. A to, pogotovo iz perspektive nas u malim i nebitnim državama, doista zvuči plemenito. Mali problem s tim argumentom, koji svi rado ignoriraju, jest što su u ovom, kao iu svakom drugom formatu, zapravo svi već uključeni.
Završni turnir Svjetskog prvenstva samo je njegov vrhunac, a do njega najkvalitetnije ekipe dolaze kroz — pazite sad! — kvalifikacije. U kojima sudjeluju svi. Oni koji su najkvalitetniji onda se kroz te kvalifikacije i — vidi čuda — kvalificiraju i igraju na završnom turniru. Naravno, takav sustav ima svoje nedostatke i probleme, prije svega po pitanju pravednosti i alokacije mjesta po kontinentima u odnosu na Europu, ali rješenje za to nikako nije ubacivanje većeg broja ekipa. Jer kada se to radi, onda je to isključivo nauštrb kvalitete natjecanja. Istina, za usputnog pratitelja zanimljivost može biti i veća, s obzirom na to da ćemo imati neke nove lijepe priče, ali to i dalje podriva osnovu završnog turnira, na kojem bi trebali biti najbolji.
Sada je planirano gledati 48 momčadi, što je gotovo 23 posto svih FIFA-inih članica. To je broj utakmica podignut na 104, au praksi to znači hiperprodukciju nogometa u tih malo više od mjesec dana. Tako nas očekuje grupna faza sa 78 utakmica, odnosno vrlo vjerojatno u prosjeku njih šest dnevno, a sve to kako bismo na njenom kraju izbacili 16 najvećih. Odnosno, trebat će nam 78 utakmica u desetak dana kako bismo došli na istu brojku kakvu imamo i danas, što je samo po sebi besmisleno, pomalo i frustrirajuće.
I drugi argument zapravo je povezan s onim prvim, a to je onaj po kojem će i ‘manje’ zemlje imati veće šanse za plasman u nokautirati fazi natjecanja, s obzirom na to da uz sva prva i druga mjesta te osam najboljih trećih mjesta (uvjetno rečeno, jer ovisi o skupini), idu u šestnu završnicu. Ne, povijest nam je pokazala da je takav sustav zapravo puno više prilagođen najboljima, koji tako imaju sigurnosnu mrežu u grupnoj fazi, odnosno ne moraju nužno pobijediti niti jednu utakmicu da bi izašli iz skupine. Dakle, u uključivanju malih vrlo je dobro upakirana prilika za velike da, unatoč lošoj formi ili nekvaliteti, ipak dođu u situaciju da igraju u nokaut fazi, te tako ostvaruju veći prihod za samu FIFA-u.
Novac je, naravno, još jedan jako važan argument Infantina i njegovih suradnika.
To je ona stara priča, po kojoj FIFA i sve njene konfederacije zaradu dijele sa svim svojim članicama, što opet najviše pomaže najsiromašnijim zemljama koje tako razvijaju nogomet. I opet, to je predivna i plemenita priča, samo što je u praksi jako daleko od istine.
Taj novac prije svega osigurava djelovanje nacionalnih saveza koji tako imaju neovisnost od domaćih vlasti, odnosno zaštitu od “upetljavanja u nogometu”. Međutim, to znači i da čelnici tih saveza, baš kao i njihov vrhovni vođa Infantino, nemaju nikakvu odgovornost prema javnosti. Naravno da su im svima puna usta transparentnosti i rada za dobrobit nogometa, ali primjeri diljem svijeta — ai ovdje kod nas — jasno govore da se mnogo tog novca troši neracionalno. Nije teško zaključiti da je to čarobni krug u kojem diktator štiteći i hraneći svoje podanike osigurava bezgraničnu vlast. Pravi nogomet, dakako, dobiva samo mrvice.
FIFA-ina odluka da potpuno promjeni i sustav Svjetskog klupskog prvenstva stvori samo još jednu potvrdu toga. Nisu bile potrebne nikakve konzultacije i savjetovanja s klubovima, jer oni — kao, uostalom, ni UEFA — nisu dovoljno jaki da se suprotstave na toj sceni. Ne čini ih to suštinski boljim, nisu ni njihove namjere pretjerano drugačije, ali ovaj put su Infantino i njegovim klikom odlučili bez pitanja zagrabiti svoj dio ogromnog komercijalnog kolača. Ovo im je savršena prilika da na jednom mjestu okupi desetak najboljih europskih ekipa i nekoliko onih dovoljno dobrih iz drugog kraja svijeta te ih dovedu do nokaut završnice u kojoj će, za razliku od dosadašnjih prvenstava, privući maksimalnu pažnju tržišta.
Kao i kod odluke da gledamo još 50 utakmica na Svjetskom prvenstvu, iza ove ćemo dati svjetskog klupskog prvaka nakon 64 odigrane na još jednom ljetnom turniru, stoji samo pohlepa i glad za moći.
Infantino je od Seppa Blattera, ali i sve te male infantine i blatere i platne i čeferine i hrpu drugih birokrata koji vladaju nogometom zadnjih 30 godina naučili su kako se savršeno upakirati u priču o evoluciji, potrebama nogometa, potrebama malom i slabom. Usavršio je način da nam se potpuno beskorisne i glupe ideje prodaju kao podnošljive.
Ali to ne mijenja činjenicu da su takvi ljudi s vremenom jednostavno prisvojili nogomet i da ga nastavljaju voditi isključivo prema svojim potrebama. Od najmanje razine, gradske i županijske, nacionalne i kontinentalne, pa sve do one najviše, tamo negdje u Ruandi.
Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.
Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku za istraživačke serije odaberite jedan od paketa.
Ovaj je članak dostupan samo pretplatnicima.
Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku za istraživačke serije odaberite jedan od paketa.
Više o temiIzvor: Telesport.hr
