Šok i nevjerica bili su sinoć dominantni osjećaji među Dinamovim navijačima nakon ispadanja od AEK-a; bili su dominatni i u naslovima po portalima. No, ostavimo li po strani kmečanje i trezvenijim očima pogledamo događanja na utakmici — posebno u njenih posljednjih 20-ak minuta — onda se ishod i ne čini baš toliko “nevjerojatnim” koliko to da je do konačnog razrješenja došlo u posljednjim sekundama. A ne ranije.
Jer, dojam je bio da gol visi u zraku i ne pada samo zbog neumješnosti domaćih igrača te bravura Dominika Livakovića, dok je izmjenama osvježeni AEK navaljivao na Dinamo, koji se kompletan povukao u krilo obrani, a Igor Bišćan nije mijenjao. Takav je bio dojam, a činjenice govore da je AEK do kraja utakmice skupio dvostruko više udaraca od Dinama — kako prema golu, tako i onih koji su išli unutar okvira gola — ne računajući ona dva u tom razdoblju postignuta, a (ispravno) poništena gola, te da su njegovi igrači tražili još jedan ili dva penala (kojih, realno, nije bilo, ali također govore o pritisku kojem je Dinamov šesnaesterac bio izložen).
Ono što, međutim, doista zvuči nevjerojatno je to kako je pao onaj izjednačujući — a za Dinamo eliminacijski — gol. Odnosno, da je postignut u 100. minuti susreta, nakon kaznenog udarca koji je pregledavao VAR i koji je Livaković također obranio, a još “nevjerojatnije” od svega je to da ga je zabio nitko drugi do Domagoj Vida. Na papiru takav scenarij zvuči prilično neuvjerljivo, ali dogodio se i tako je valjda moralo biti.
Vjerujete li u ezoteriju, osjećaj je da jedan kozmički ciklus dolazi do svog kraja
“Teško je pronaći prave riječi nakon ovakve utakmice”, pisao je kasno sinoć službeni GNK na društvenim mrežama. “Nogomet je ponekad okrutan, ponekad uzme, ponekad vrati…”
Nogomet je u mnogo navrata bio i darežljiv i okrutan prema Dinamu, a jedna od onih “najnevjerojatnijih” utakmica odigrana je prije 11 godina, kad je upravo Vida duboko u sudačkoj nadoknadi, u očajničkoj akciji posljednjim dodirom lopte u susretu zabio za pobjedu nad Ludogorcem, momčadi koju je tad vodio talentirani mladi trener — Ivajlo Petev se zvao, možda ste čuli za njega.
Taj je gol promijenio tijek povijesti hrvatskog nogometa i to uopće nije pretjerivanje. Osim što bi ispadanje iz Europe tada uvelike poremetilo ionako vrlo problematičnu financijsku sliku i dovelo klub do samog ruba — iako se o tome tad baš nešto i nije pričalo — atmosfera na stadionu bila je vjerojatno najmučnija u živom pamćenju; pjevalo se samo o “narkomanu” i “ciganu”, a podrške momčadi u tim zadnjim minutama gotovo da nije ni bilo. Na tribinama je zavladala zlokobna tišina, toliko da su se i uživo i na televiziji mogli jasno čuti povici trenera Ante Čačića koji je svoje igrače panično slao u napad. Uostalom, bez tog gola bi njegova trenerska karijera još iste večeri nesumnjivo skončala u mukama i na licu mjesta, a tko zna i kako bi se onda pisala povijest hrvatske reprezentacije?
Vida je zabio taj gol i Dinamo je, nakon još dva pretkola protiv Sheriffa i Maribora, dospio i do Lige prvaka, otvorivši put učvršćivanju svoje financijske, logističke i rezultatske dominacije na domaćoj sceni. A sada, 11 godina kasnije, Vida je na podjednako šokantan način zabio gol Dinamu. U tih 11 godina stane cijela priča o usponu ovog novijeg Dinama koji će podići proračun do preko 60 milijuna eura, pobjeđivati velike europske ekipe, razbiti prokletstvo europskog proljeća i naposljetku čak doći do pomirbe s navijačima.
Ali ovo nije ta priča — ona će biti ispričana jednom kad budu poznate pune reperkusije sinoćnjeg Vidina gola, kojih će sigurno biti. Ovo je samo registriranje trenutka u vremenu koji bi mogao biti prijelomni, kao što je — u retrospektivi — bio i onaj Vidin prvi.
U redu, osjećaju važnosti pridonosi njegova dramatičnost i element šoka — ono “nevjerojatno” o kojem svi pričaju. Da je AEK naprosto dobio utakmicu 1-0 ili 2-1, možda se situacija ne bi činila ni približno tako napetom. Ali lavina (pristojno rečeno) kritika koje su se nakon utakmice sručile na Bišćana, pa i na klupsku upravu, nije nešto što se može zanemariti. Najavljeni odlazak dvojice — ili trojice? ili četvorice? — nositelja igre još pojačava napetost, kao i to da Dinamo ovog ljeta još uvijek nije doveo nikoga tko bi u ovom trenutku mogao biti smatran pojačanjem. Kao i činjenica da za pet dana slijedi ogled s praškom Spartom za plasman u Europa ligu, u kojem je ispadanje isto sasvim realna opcija. Stanje u domaćoj ligi, gdje Hajduk već značajno bodovno bježi, također.
“I pape i dida i Domagoj Vida”, spomenuto je sinoć negdje na društvenim mrežama. Od sinoć je bivši dinamovac višestruko popularniji među hajdučkim pukom nego što je ikad bio; u očima Hajdukovih navijača, ovo je bilo njegovo ‘iskupljenje’ u Novoj Filadelfiji. Možda se i to, kao što je bilo s blagostivošću UEFA-ina ždrijeba koji je Bijelima dodijelio PAOK, pokaže kao ludom radovanje, ali sinoćnji ishod, kao i način na koji je do njega došlo, nešto je što njima ludo ide u prilog. Kao što im zapravo ide u prilog i to što s ovim, pa i nešto ojačanim rosterom, neće morati i sami dalje igrati Europu ove sezone.
Vjerujete li u ezoteriju, osjećaj je da jedan kozmički ciklus dolazi do svog kraja. Grčka je, naravno, kolijevka drame, a u ovoj je ključnu ulogu odigrao, od svih ljudi, Domagoj Vida. Od sinoć jednima antiheroj, a drugima heroj.
Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.
Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim
serijalima, odaberite jedan od paketa.
Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.
Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim
serijalima, odaberite jedan od paketa.
Izvor: Telesport.hr
