• Mnogi još ne znaju za medijaciju niti koje sve prednosti nudi
  • U tom procesu najvažnija je volja da se sukob riješi
  • Novi zakon trebao bi rasteretiti sudove, no pun je manjkavosti

Kako bi se rasteretilo sudove i ubrzalo sudske postupke, svjetlo dana uskoro će ugledati novi zakon o mirnom rješavanju sporova, koji propisuje obveznu medijaciju između stranaka prije samog odlaska na sud. O samom procesu posredovanjekao i neke nelogičnosti novog zakona, poput spomenutog obveze što se protivi osnovnom načelu posredovanja naime dobrovoljnost stranaka za mirno rješenje dogovora, već smo pisali Vođa.

No sada je u planu i uspostava Centra za mirno rješavanje sporova u Zagrebu, s podružnicama u Rijeci, Splitu i Osijeku, stoga u ovom članku istražujemo zašto je to dobro rješenje, koje su manjkavosti tog zakona, a otkrivamo i kako se medijacija u praksi razlikuje od sudova.

Informacije su ključne

Kristina Bajsić Bogović iz Odvjetničkog društva Horvat&Zebec&Bajsić Bogović, koje je usko specijaliziran za medijaciju i time se već dugi niz godina, smatra da je uspostava Centra za mirno rješavanje sporova pozitivan pomak, prvenstveno u osvještavanju ljudi da je sporove moguće riješiti mirnim putem, bez odugovlačenja i uz manji trošak. Naime, najveći problem kod medijacije jest upravo što mnogi ne znaju za tu mogućnostai sami sudci, unatoč tome što im zakon to dozvoljava, rijetko kada predlažu mirenje.

– U Hrvatskoj još uvijek postoji nedovoljno znanje, odnosno nizak stupanj informiranosti o alternativnim načinima rješavanja sporova. Građanima je potrebna edukacija o prednostima medijacije i upoznavanje s dobrim medijacijama koje ne samo da utječu na smanjenje broja sporova, vremena i učinkovitosti sudova, već donose najbolje rezultate za sve strane spora – kaže Bajsić Bogović.

– Korisnici ove metode još uvijek nisu dovoljno upoznati, posebno oni koji vjeruju ili su potaknuti na to da su sudovi jedino mjesto za pružanje usluga rješavanja sporova – dodaju iz Hrvatske udruge za mirenje (HUM) u kojoj se već 20 godina provode postupci mirenja.

Osim same mogućnosti mirenja, važno je istaknuti i razlike u odnosu na sudove. U medijaciji stranke mogu birati i ritam i brzinu rješavanja problema – u danima ili godinama.

– Primarna zadaća aktivnosti promicanja mirnog rješavanja sporova i mirenja nije toliko pridobiti one koji su već odabrali sud kao način rješavanja sporova, nego one koji se još nisu odlučili kako ih rješavati te posebno one koji su odlučili ne rješavati ih uopće, samo zato što su im načini koji im se nude, pretegobni ili ih ne mogu sebi priuštiti. Prema nekim istraživanjima takvih je i do 50 posto – smatraju u HUM-u.

Spremnost na rješenje

Iz HUM-a dodaju da je nemoguće očekivati ​​zadovoljstvo rješenjem sukoba ako to rješenje tražimo od treće strane – države, suda – bez aktivnog sudjelovanja strana koje su proizvele sukob.

– Cilj ovih nastojanja koji su postali snažan trend u cijelom svijetu je osnažiti vlasničke sporove u pogledu podsjećanja da su oni tek kako sposobni aktivno i ključno sudjelovati u postupku mirnog rješavanja njihovih sporova. U njemu su baš oni najvažnije osobe, u njemu nitko ne odlučuje umjesto njih, u njemu imaju punu kontrolu i nad postupkom i njegovim rezultatom iu kojem konačno preuzimaju punu odgovornost za svoje sporove i njihovo – kažu u HUM-u.

Od ukupno 18.107 sudskih predmeta prošle godine, nešto manje od polovine ponovno se prenijelo u ovu godinu

Iako Bajsić Bogović kaže da su neki sporovi pogodniji za medijaciju od drugih, to nije ključna odrednica uspješnog ishoda.

– Najčešće su to bili obiteljski sporovi, sporovi oko vlasništva među susjedima, sporovi poslovnih partnera, ali medijacija je pogodna za gospodarske sporove, sve sporove oko oblika materijalne štete, ali i one sporove koji su povjerljive prirode. Kod medijacije je manje bitna vrsta spora, veću ulogu ima spremnost stranaka da riješe sporove mirnim putem i traženjem za njih povoljnih rješenja, što se može postići posredovanjem – dodaje Bjasić Begović.

Manjkavosti zakona

A koliko je medijacija uspješan proces Bajsić Bogović obrazlaže na primjeru iz njihove prakse.

– Sudjelovali smo u medijaciji u predmetu radi naknade štete gdje je oštećenom bilo vrlo važno što prije ostvariti naknadu kako bi mogao popraviti štetu na vozilu koje mu je nastala, a kako bi dalje mogao ostvariti prihod, budući da se radi o vozilu koje može koristiti samo određene mjesece u godini. Njegov odštetni zahtjev bio je odbijen, međutim, osiguravajuće društvo pristalo je na posredovanje i na jednom sastanku je dogovoren iznos koji predstavlja naknadu štete. Naša stranka također je mogla odmah izvršiti popravak vozila i spriječiti sigurnu propast sezone u slučaju vođenja spora jer bi tek kroz dvije ili tri godine eventualno mogla ostvariti naknadu – priča Bajsić Bogović.

Medijacija je nastala u SAD-u, a 2012. godine najveće američke tvrtke čak 98,2 posto sporova rješavale su mirnim putem.

Medijacija bi, dakle, mogla riješiti problem preopterećenosti sudova, ali Bajsić Bogović ističe da je problem što se prema novom zakonu procesna dužnost stranaka odnosi samo na postupke zbog naknade štete.

– Time se zapravo radi mali pomak čime tek neće biti moguće riješiti štetu dugotrajnih suđenja – objašnjava Bajsić Bogović jednu od nekoliko manjkavosti ovog zakona.

Drugi problem odnosi se na deveti članak, drugu stranicu i drugu alineju, koji se nalazi da se upućivanje dopisa pismenim putem može smatrati pokušajem mirnog rješenja spora, jer gotovo što posto takav dopis neće riješiti mišljenje strane. S druge strane, ističe Bajsić Bogović, dolazak u instituciju za mirenje ili održavanje informativnog razgovora zasigurno hoće.

– Smatramo da bez edukacije te informiranja stranaka o značaju izvansudskog mirnog rješenja te provođenja mirenja u instituciji za mirenje, samim slanjem dopisa neće biti postignuti nikakvi novi pomaci, što bi značilo da je i ovaj trud nepotreban. Zakonom je propisano da je kod naknade štete obvezno pokušati riješiti spor mirnim putem. Pokušajem se, naime, smatrati i slanje dopisa s obrazloženjem vlastitih zahtjeva i prigovora, činjenica i pozivanja na ispunjenje.

Dakle, pokušaj rješavanja spora ne znači nužno da se stranke moraju javiti u instituciju na pokušaj mirenja i time novi zakon uopće nije osigurano obvezno mirenje u instituciji. Slanje dopisa sa svojim izraženim jasnim stavom nije drugačija praksa od dosadašnje koja ne luči rezultate. Ako stranke nisu, na neki način, prisiljene pristupiti medijaciji, odaziv je gotovo zanemariv jer većina stranaka uopće ne želi čuti za takvo rješenje sporova, iako bi većina zasigurno promijenila mišljenje već pri samoj prilici za sudjelovanje u medijaciji – objašnjava Bajsić Bogović.

Treći nedostatak krije se u devetom članku, na trećoj stranici, budući da uopće nije definirano ‘ranije nasilje među strankama’.

– Takva konstrukcija rečenice čini nedovoljnu zaštitu potencijalnim žrtvama i otvara poseban front za različita tumačenja stranaka što će potom dovesti do novih otvorenih pitanja, ‘sporova’ te odugovlačiti postupke. Prema tome, već samo ova dva stavka unose dovoljno problema u primjenu takvog propisa pa je očito da se neće postići svrha koja se želi postići navedenim zakonom – dodaje Bajsić Bogović.

Nepostojeća statistika

Problematično je i što konkretne brojke o slučajevima mirenja u Hrvatskoj još uvijek – ne postoje. I HUM i Bajsić Bogović u svom poslu primjećuju da ih je sve više, no to je također jedan od problema koji bi novi zakon mogao riješiti.

– U medijaciji se sve više pojavljuju tvrtke koje u svojim ugovorima pored ostalog unaprijed ugrađuju i klauzule o obveznoj medijaciji. Na taj način medijacija je za njih postaje obvezni način rješavanja sporova koji eventualno iz tih ugovora proizađu – kažu iz HUM-a.

Kristina Bajsić Bogović:

– Prema podacima iz Statističkog izvješća o radu Vrhovnog suda Republike Hrvatske za 2022. godinu, na Građanskom odjelu ostalo je 11.080 neriješenih predmeta iz proteklog razdoblja, primljeno je 7027 novih predmeta. U protekloj godini, od ukupno 18.107 predmeta, r

Više o temiIzvor: Leadermedia.hr