Sportsko rivalstvo između Splita i Zagreba traje koliko i organizirani momčadski sport u Hrvatskoj. Tamo negdje od početka 20. stoljeća počela su međusobna nadmetanja i natjecanja, iako se zbog udaljenosti, loše povezanosti i dugih putovanja nije previše igralo međusobno.
Iskra nekog budućeg rivalstva postojala je već tada, ali ni izbliza toliko žestoka i strastvena koliko su se i splitski i zagrebački klubovi ‘ložili’ na beogradske klubove. Split je kao mali primorski gradić u prvoj polovici 20. stoljeća bio uljez u društvu velikih gradova i političkih centara, ali se svojom drskošću i sportskim talentom uvijek gurao među višestruko bogatije gradove i klubove.
Za vrijeme Jugoslavije nije bilo puno sportskih prijelaza i transfera između splitskih i zagrebačkih klubova iz jednostavnog razloga što nije bilo neke dramatične razlike u financijama i klupskim budžetima, koja je u korist klubova iz glavnog grada umjetnim putem eskalirala nakon hrvatskog osamostaljivanja. Ta brutalna centralizacija i pretvaranje zagrebačkih klubova u državne projekte tijekom 1990-ih bila je okidač da se sportsko rivalstvo između Splita i Zagreba podigne na posve drugačiju razinu od one koja je ikad prije postojala. Rivalstvo koje se pretvorilo u neprijateljstvo.
Sredinom 20. stoljeća najveća prednost Zagreba bila je u činjenici da je imao škole i fakultete zbog kojih su brojni splitski studenti, pa tako i sportaši, doseljavali u najveći hrvatski grad iu njemu nerijetko ostajali. Razvojem i rastom Splita i otvaranjem brojnih škola i fakulteta, mnogi su sportaši ostajali, a stizali su se i studenti iz drugih krajeva, pa su se brojni splitski sportski klubovi vinuli u sam vrh jugoslavenskog, a neki i europskog sporta. Mediteranske igre 1979. dalje su dodatni zamah sportom zaraženom i obilježenom gradu.
Splitska povijest pamtit će ih kao sportske šampione, ali još više kao dva sjajna čovjeka koji su svojim djelima i životima savršeno voljeli hladni sjever i vrući jug
U tadašnjem zdravlju, bezazlenom i nimalo neprijateljskom rivalitetu Split je uvijek posebno držao do onog malog, ali odabranog društva Zagrepčana koji su se vinuli u sportsku legendu grada pod Marjanom. A dvojica rođenih Zagrepčana već desetljećima imaju posebno mjesto u splitskim srcima i uvijek će imati. Bernard Vukas ja Damir Šolmansavršena sportska i životna simbioza purgerskog i dalmatinskog.
Legenda o Bajdi Vukasu već se desetljećima prenosi s koljena na koljeno i, bez obzira na to što je sve manje onih koji su svjedoci vremena njegove nogometne genijalnosti, nema hajdukovca koji će osporiti kako je čovjek s Trešnjevke najveći koji je nosio Hajdukov haljina. Štoviše, velika većina baštinika hajdučke religije s ponosom će istaknuti činjenicu da je baš jedan Zagrepčanin shvatio i utjelovio sve ono što bi trebalo biti izvorne hajdučke vrijednosti.
Obitelj Vukas na Trešnjevku doselila se iz Vugrovca Gornjeg, mjesta na istočnom prilazu Zagrebu. Nogomet je počeo igrati prije nego što je oformljen Dinamo, ao njegovom se talentu, koji je pokazivao u manjim zagrebačkim klubovima nakon Drugog svjetskog rata, još samo šuškalo.
U Splitu je ‘priveden’ u strogoj tajnoj akciji kao iz špijunskih filmova, a njegovi suvremenici uvijek su tumačili kako je to bila obostrana ljubav na prvi pogled. I Splita u Bajdu i Bajde u Splitu. Pri čemu je rođeni Zagrepčanin bio temperamentiji, žešći i privrženiji od mnogih fetiva Splićana koji su ga okruživali i nastojali pratiti.
S druge strane, Šolman je bio potpuno drugačija verzija koju je Split poštovao i obožavao upravo zbog činjenice da je istovremeno bio i najveći Splićanin i najveći Zagrepčanin. Kad biste bilo kojeg Splićanina starijeg od 50 godina upitali da vam ocrta sliku zagrebačke gospoštine i pristojnosti, vjerujem da bi svi rekli iste dvije riječi. Damir Šolman.
Točno kako je u njegovoj biografiji autor Tomislav Gabelić zapisao, u Zagrebu je bio “gospon Šolman”, u Splitu “šjor Damir”. Igrao je savršenu dvostruku ulogu u dva samo naizgled različita svijeta i ambijenta, ali je zapravo bio dokaz koliko se ta dva ekstrema srednjoeuropske finoće i smirenosti te mediteranske strasti i neposrednosti mogu koegzistirati.
I kako to obično biva, cijelu povijest usmjeravaju mali, uglavnom banalni i slučajni događaji i trenuci. U Vukasovu slučaju dogodilo se da su oni bili igra između Splita ja Zagreba na Starom placu, slučajno sjedeći ispred klupske barake, gledali neki Hajdukovi senatori, među kojima i legendarni kapetan Frane Matošića. Pogled im je zapeo na žgoljavom, nepoznatom plavuša koji je dominirao, namjestio prvi i zabio drugi gol za Zagreb. Odmah su krenuli u supertajnu akciju ‘privođenja’.
Preko nekih uglednih Splićana u Zagrebu stupili su u kontakt i dogovorili sastanak s njim. Matošić i Božo Broketa otišli su po njega vlakom koji je natrag za Split krenuo u 20h. Još u 19:30h nervozno su cupkali po Esplanadi misleći da od ‘transfera’ neće biti ništa i da će se kući vratiti praznih ruku. A onda se pojavio s jednim malim kuferom u koji je spremio sve što je imao i zauvijek se preselio u Split. I u legendu.
Kod Šolmana se dogodilo da su vrata Lokomotivina igrališta na Tuškancu bila zaključana zbog školskih praznika, pa je visoki klinac iz Kustošije otišao trenirati košarku u drugoligašku Mladost, gdje se zajedno s Nikolom Plećašem vinuo sve do reprezentacije. Plećaš je u međuvremenu preselio u Lokomotivu, ali Šolmana reprezentativci su svoje kolege Petar Skansi ja Rato Tvrdić vrbovali ga da dođe k njima u Split.
Ne, ključan potez odradio je trener Branko Radovićkoji je kod prijatelja posudio jednog Fic i krenuo na 800 kilometara dug put prašnjavim stazama od Splita do Pirota, na samoj granici s Bugarskom. Ondje je Šolman igrao kvalifikacijski turnir s Mladosti, a Radović nije želio da se vrati u Zagreb prije nego što ga sasluša. Nije ga baš mogao strpati u Fiću i odvesti odmah u Split jer je u njemu jedva bilo mjesta za njega i torbu, ali je od Šolmana dobio riječ kako dolazi u Split čim pozdravi svoje u Zagrebu i uzme nešto robe.
Kad su ljudi iz Lokomotive to saznali, pokušali su ‘ući u posao’, ali riječ gospona Šolmana bila je jača od ikakvog ugovora. Nakon što je Lokomotiva postala Cibona i na krilima prehrambenih sponzora značajno je ojačao proračun, i to u nekoliko navrata Mirko Novosel zvao Šolmana da se vrati u Zagreb, nudeći mu znatno bolje financijske uvjete od onih koje je imao u Splitu. Ali nije floskula, nije se tada igralo zbog novca. Igrao se zbog pobjede, trofeja, prijateljstva i lojalnosti.
“Nikad se nisam pokajao što je tako ispalo. U Split sam došao zbog prijatelja, zbog prijatelja sam se u Split vraćao i na kraju sam zbog prijatelja u Splitu zauvijek i ostao”.
Ovog proljeća navršila su se već četiri desetljeća otkako je veliki Bajdo prerano preminuo, a prije nekoliko dana nažalost je i drugi fetivi splitskog purgera izgubio bitku s teškom bolešću. Sportska povijest pamtit će ih po silnim titulama i trofejima, medaljama i pobjedama koje su obilježile njihove karijere i obogatile povijest Hajduka, Jugoplastike, hrvatskog i svjetskog sporta. Splitska povijest pamtit će ih kao sportske šampione, ali još više kao dva sjajna čovjeka koji su svojim djelima i životima savršeno voljeli hladni sjever i vrući jug.
U temperamentno grotlo mediteranskog adrenalina Bernard Vukas i Damir Šolman donijeli su sa sobom sve ono što je njihovim prčevitim, južnjačkim sredinama i svlačionicama trebalo. Projicirali su imidž smirene, racionalne, odgojene, nasmijane, dobroćudne i pažljivo odjevene zagrebačke gospode koja je, bez obzira što se oko njih događalo, uvijek imala hladnu glavu i gospodske manire. I na terenu i izvan njega.
Puno je velikog i veličanstvenog sportaša Split vidio, stvorio i odgojio. Ali malo ih je toliko duboko ušlo u splitsko srce i dušu kao ova dvojica fetivih splitskih purgera.
Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.
Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku za istraživačke serije odaberite jedan od paketa.
Ovaj je članak dostupan samo pretplatnicima.
Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku za istraživačke serije odaberite jedan od paketa.
Više o temiIzvor: Telesport.hr