Vitez

Vitezu onda više nije bitno ni to kako izgleda; nije bitno stoji li ti dobro nova tračica za kosu ili to da imaš tapeove u kombinaciji s bijelim grabežljivicama. Vitez se ne lička prije utakmice kao da ide na modni tjedan u Milano; on shvaća da su sve to sporedne pizdarije i da je teren jedino mjerilo njegove vrijednosti. OK, daleko od toga da mu izgled ili zapravo sama pojava nisu više uopće bitni. Vitez želi biti markantan i pojavan — na kraju krajeva, on nosi kultne Svjetsko prvenstvo — ali takav status nastoji zaslužiti svojim djelima na terenu.

U moru klinaca koji danas nose haljine Cristiana Ronalda, Neymara, Mbappéa i njih, nije loše prisjetiti se da postoji i onaj plavi s brojem 5 na leđima

Vitez, nogometni vitez, nikad ne bježi od odgovornosti; on se ne skriva na terenu i ne gubi duele samo zato što mu voljni trenutak nije na razini. Vitez ne poznaje riječ “alibi”; on ne ide u zračni dvoboj samo zato da bi se vidjelo da je skočio, znajući da će taj dvoboj izgubiti. Vitez, nogometni vitez, shvatili ste to valjda već dosad, ostavlja srce na terenu i želi biti primjer drugima; želi biti primjer upravo zato što je jako dobro svjestan koliko su i ti drugi nesavršeni. Da, vitez, nogometni vitez, zapravo je plemenit u duši. On samo želi da smo svi skupa bolji ljudi na terenu.

Vitez je onda i čestit ili makar nastoji takav biti. To je možda još i teži dio posla. On nastoji respektirati suparnika i ponašati se dostojanstveno na terenu. Tako, primjerice, nogometni vitez ulazi čvrsto i agresivno u suparnika, ali nikad prljavo. Taman onako da te ne mogu proglasiti pregrubim, već samo čvrstim. Ako se i dogodi kakav ružan start, a neminovno je da će se događati, to je uglavnom zato što su ga na to natjerale okolnosti; na kraju krajeva, odgovornost koju imaš prema svojim suigračima ipak je jača od one koju imaš prema suparniku, zar ne? Bilo kako bilo, kad se dogodi kakav prečvrsti start, vitez odmah pruža ruku suparniku ili ga, ajde, makar tapša po leđima. Kao da želi reći: “Stari, bilo je takvih startova i još će ih biti“.

Nedostižni idealan

Ponekad, samo ponekad, a ponajprije onda kad misli da je ovaj šupak, vitez ne pruža ruku i ne tapša po leđima. Vitez udari — nikad glupo ili dovoljno za crveni karton — a onda hladno i šutke odlazi s mjesta zbivanja. Šupcima, hvalabogu, ne moraš uvijek verbalno saopćiti da su šupci.

Vitez onda, razumije se, i stoički podnosi udarce; ne radi se pritom o mačizmu ili ako barem ja volim utvrditi da nije tako. Radi se o tome da većina udaraca koje dobiješ zapravo i ne bole toliko; OK, ponekad boli, ali najčešće ne toliko da od toga moraš praviti dramu ili preuveličavati. Bol je sastavni dio ovog grubog sporta i to je činjenica koju treba prihvatiti. Vitez, dakle, nikad ne potencira, a kamoli da simulira.

Dapače, simuliranje je valjda i najveći grijeh koji može učiniti, iako bih na ovom mjestu sad već nešto trebalo rasčistiti: vitez nije nekakav bezgrešni anđeo. Ako hoćete, vitez nije naivni borac; on je pragmatičan. Možda se neće izležavati na terenu da bi bilo kraće vrijeme; to mu nije ni na kraju pameti, ali i on ima svoje — neki će reći prljave — trikove. I on će ukrasti koju sekundu kad, primjerice, treba ići po loptu u aut, pogotovo ako osjetite da je dobar trenutak za malo umrtviti igru. Na kraju krajeva, odgovornost koju imaš prema svojim suigračima…. shvaćate već.

Takva pragmatičnost vidljiva je inače iu odnosu sa sucem. Vitez ne želi trošiti energiju na priču sa sucem, ali želi mu se — suptilno i sofisticirano, pričom, najbolje je u jednom takvom za njega neprijateljskom okruženju postati mu ‘prijatelj’ — uvući pod kožu; želi ga natjerati da ti podsvjesno postane naklonjen. Jest, da, vitez nije nekakav bezgrešni anđeo, nemojte imati iluziju. Međutim, u dubini svoje duše on je zapravo plemenit, a nitko mu ne može osporiti ni to da ima uistinu veliko srce.

Jesam li uvijek uspijevao biti vitez? nisam. Ponekad jesam, ali uglavnom nisam. I to zato što je biti vitez, nogometni vitez, teško. Jako teško.

Arijan Ademi oduvijek je bio vitez, nogometni vitez.

Naravno, netko bi mu sada vjerojatno mogao spočitati ovo ili ono, ali bezgrešni nogometni vitezovi vjerojatno ne postoje. Jedan podatak u tom smislu je relevantan, pa meni osobno pomalo i fascinantan. U ovih 10 i više godina koliko je u Dinamu Ademi je dobio jedan jedini crveni karton. Čovjek koji je, pogotovo u prvom dijelu karijere, bio najprepoznatljiviji po svojoj destrukciji i agresivnosti dobio je u 10 i više godina u Dinamu jedan crveni karton. Bio je, dakle, čvrst i agresivan, ali nikad pregrub ili možda i glup. Dapače, to govori upravo o njegovoj nogometnoj inteligenciji i samokontroli, pa i, neki bi mogli reći, čestitosti.

Zanimljivo, taj jedini crveni dobio je 2019. na Poljudu protiv Hajduka, i to u trenucima kad je već bio izašao iz igre; radilo se inače io drugom žutom. OK, netko će možda reći da sam, eto, ovaj podatak samo spretno servirao u željenom kontekstu, ali fućka mi se sad više za to. Jer, na kraju krajeva, Ademi je uvijek bio ono što sam i sam htio biti. On je u jednu ruku moj nedostižni ideal. On je ono što sam pokušavao biti, ali sam samo rijetko uspio.

najveći uspjeh

Jer biti vitez, nogometni vitez, to je teško. Teško je stalno nešto zahtijevati od sebe. Teško je stalno biti pošten i odgovoran. Teško je nikad ne biti malodušan i sebičan. Teško je onda i stalno nešto zahtijevati od drugih. Teško je i uvijek biti čestit. Teško je ponekad ne jebati majku nekom šupku ili naprosto biti prgav i bahat. Teško je ne prezirati suca i ne smatrati ga idiotom i običnim diletantom. Teško je ne gubiti fokus i energiju na takve gluposti.

Teško je, ali Ademi je u tome uglavnom uspio iu krajnjoj liniji, zato je i postao više od običnog nogometaša.

On u jednu ruku i nadilazi mentalitet ovih prostora; Ademi nikad nije pucao od sirovog nogometnog talenta koji se na ovim prostorima još uvijek cijeni više od ičeg drugog — i za većinu je, valjda, nedostižni ideal — već je, osvrnemo se na njegov početak u Dinamu, bio nekakav žgoljavi i pomalo nespretni zadnji vezni bez nekih velikih tehničkih predispozicija. Međutim, tajna njegova uspjeha krije se upravo u stanju duha, jer je sirovi nogometni talent možda svugdje uglavnom obožavan, ali je itekako prolazan. Ademijev mentalitet se nadilazi i nema sredine koja ga s vremenom neće početi cijeniti, samo je pitanje do koje mjere, što znatno ovisi i o kontekstu u kojem obitava.

Dinamo je u tom smislu dobar primjer, jer Ademi je oduvijek bio vitez, samo što u tom starom Dinamu, onom prije 2018./2019., nije uspio toliko doći do izražaja. Jer možeš biti vitez na terenu, možeš biti najpošteniji, ali ako si okružen individualcima i sitnim nekarakternim dušama koje te ne shvaćaju, tvoje će viteštvo ostati nedorečeno. OK, netko će reći da su ga u legendi lansirale velike partije u velikim utakmicama te općenito činjenica da je nakon suspenzije postao sve bolji igrač, ali poanta je samo u tome da je njegovo viteštvo u punom sjaju moglo zasjati tek u tom ‘novom’ Dinamu . Tek je tada postao Dinamovo Naslovnica i to vitez među ‘običnim’ pješacima.

Pa ipak, po mom skromnom mišljenju to i nije njegov najveći uspjeh. Njegov najveći uspjeh je upravo taj što je kao takav profil igrača — a unatoč toj pomalo i nevjerojatnoj preobrazbi, i dalje odudara od nekog poželjnog ‘standarda’ — postao toliko voljen i cijenjen. I ako netko treba biti uzor klincima, to je upravo Arijan Ademi; ne zato da bi netko jednog dana postao Dinamov kapetan, već zato što ga takav pristup i odnos prema igri može učiniti općenito boljom osobom.

I u moru klinaca koji danas nose dresove Cristiano Ronaldo, Neymar, Mbappéa i njih, nije loše prisjetiti se da postoji i onaj plavi s brojem 5 na leđima. Dres jednog viteza ili čovjeka koji je svoje suigrače na terenu činio boljim ljudima.