Nisam volio gledati Oklahoma City Thunder. Moje su antipatije bile primarno estetske. Njihovi novi dresovi, plavi i narančasti, bili su mi privlačniji nego mnogima, ali se nisu mogli mjeriti s prekrasnim žuto-zelenim haljinama izdanih i preveslanih Seattle Supersonicsaposebno ne s onom lakonskom izdanju početkom devedesetih. Više od dresova i dvorane i lokacije smetao mi je njihov stil igre, turbofolk verzija košarke iz prve polovice 2000-ih svedena je na bjesomučne izolacije koje su rezultirale izrazito statičkim napadima.
Premda sam pojedinačno dobio gotovo sve njihove igrače, nisu me oduševljavali kao cjelina. Ne zbog učinkovitosti i potencije — rijetki su bili ljubitelji košarke koji su im predviđali manje od dva osvojena naslova jednom kada svi odrastu — već, kao što sam već rekao, zbog estetike. Momčad koja je u određenim krugovima nosila naslov FThunders obzirom na broj slobodnih bacanja koje je izvlačila, nije igrala lijepu košarku.
I tako ja nisam volio gledati Oklahoma City Thunder, momčad koju su srž sačinjavali Serge Ibaka, James Harden, Russell Westbrook ja Kevin Durant,* briljantni igrači i legende lige.
*Ne treba zaboraviti ni Jeffa Greena, kojeg su gazili za Kendricku Perkinsa, računajući kako će im trebati visoki za borbu s Pauom Gasolom i Andrewom Bynumom kada se Pau počeo fizički, a Bynum mentalno raspadati, a liga će se sve više i više odmicati od centra koji su imali okretnost prosječne bukve.
SGA je superstar koji se ne boji situacije spojke i može staviti ekipu na svoja leđa
FTunder nikada nije postigao svoj zenit. Ovih dana čitam kako pišu mladi na internetu Rudy Gobert kao najgorem tradeu u povijesti lige, potaknuta recentnim okršajem tankoćutnog Francuza sa suigračem Kyleom Andersonom, ali kandidati za tu titulu imaju napretek, puno ubitačnijih i težih. Moj bi izbor spao na Hardenov preuranjeni trade u Houston — Vukovi nikada ne bi osvojio naslov s onim što su dali za Goberta, dok se Thunder tom razmjenom odrekao makar jednog, stavio bih mali prst u vatru.
Thunder je ostao izvrstan kroz tri od četiri sljedeće sezone uz dva dolaska do finala Zapada, ali dalje nije mogao. Možda su glupi razlozi za taj relativni neuspjeh svesti na jednu banalnu stvar, ali u konačnici mu je nedostajao Harden. ja protiv Ostruge i protiv Warriorsa. Kad se prisjećam te ekipe na svom (gotovom) vrhuncu, sjećam se koliko je dobra bila, koliko je potencijala imala i koliko je nesnosno bilo gledati kao cjelinu.
Volim gledati Oklahoma City Thunder. Novokomponovana momčad Kad je Daigneulta ove je sezone napravila ogroman iskorak, nadmašivši prošlogodišnji rezultat za čak 16 pobjeda. Napravila ga je unatoč tome što se nije mogla računati na Cheta Holmgren, na kojeg su potrošili drugi pick drafta. To ju je stavilo u nezavidnu poziciju ne samo zbog smanjenja razine talenata u momčadi, nego i zato što je odradila sezonu praktično bez pravog visokog, a to je rezultiralo ogromnim problemima u obrani reketa u halfcourtu te veliki broj dopuštenih skokova u napadu (drugi u ligi). To se nadoknadilo visinom na drugim pozicijama, brzinom i dugim rukama, što ju je pretvorilo u elitnu tranzicijsku obranu lige i tim koji stvara rekordnih 100 ukradenih lopti (peta u ligi) kako bi potaknuo svoje brže kontre.
Daigneaultov tim temelji se na sličnim konceptima kao i tim Oklahome od prije 11 godina — izlazak na pola terena, visok tempo, tranzicija — ali ti su koncepti pojačani mnogo složenijim akcijama od pukog ‘pomaknuta četiri na slaba strana‘ izolacija. Josh Giddey napravio je ogroman iskorak kao playmaker, Luguentz tamo nastavio je svoje etabliranje na poziciji jednog od najboljih jedan-na-jedan obrambenih igrača lige, Isaiah Joe pokazao se kao izvrsno polivalentno rješenje na dvojci, a Jalen Williams šokirao je mnoge radeći dva-tri iskoraka tijekom sezone — od čega je zapanjujući bio onaj u ožujku, u kojem je pokazao da ima štofa prometnuti se u vrhunskog tricaša i jako dobrog sekundarnog playmakera (46 posto trice na 41 pokušaj, 4,5 asista po utakmici).
Možda nisu talentirani kao Thunder od prije 11 godina, malo je ekipa u povijesti lige koja je imala takve igrače u istom trenutku na popisu, ali su meni zabavniji za gledanje.
Jedan od glavnih razloga zašto je mnoga dijele to mišljenje igra Shaija Gilgeous-Alexandera, koji je ove godine napravio iskorak iz zvijezde u superstaru te bi se trebao naći u jednoj od najboljih petorki lige, unatoč tome što Thunder nije završio na 50 posto pobjede. Toliko je bio dobar.
SGA utjelovljuje igru Thundera. Njegove ruke do koljena su mnogo oružja u obrani, gdje je aktivniji nego ikada prije u svojoj karijeri, što je impresivno s obzirom na količinu posla koji obavlja u napadu. Ubojica u tranziciji, podjednako opasan na poluterenu, smanjio je broj udaraca koji upućuje na tri ispod prosjeka lige i povećao svoje šuteve na srednje udaljenosti — odnosno u smislu volumena i učinkovitosti — svojim kompaktnim driblingom kako bi se riješio protivnik.
Shaijev dribling je potcijenjeno oružje o kojem se nedovoljno govori. Dok Kyrie ja Steph driblaju kao Buddy Rich ja Gene Krupa — rasplesano, razulareno, komplicirano do bola; dok Giannis dribla kao John Bonham — tako da osjetiš svaki udarac; dok Ja Morant dribla kao Dave Lombardo — brže od najbrže brzine; SGA dribla kao Stephen Morris. Metronomski precizno.
Nevjerojatna kontrola lopte, pogotovo dok dribla iza leđa, jedan je od glavnih razloga zašto Shai gubi svega 2,8 lopti po utakmici, unatoč tome što treću sezonu zaredom vodi ligu u prodorima. Ona mu omogućuje da bude tako brutalno dobar zapisničar, jedan od najboljih u ligi. Shai se prometnuo u igrača koji može zabiti bilo koje mjesto unutar linije trice, što stvara ogroman pritisak na obranu koja često mora modificirati svoje Pomozite zadatke kako bi ga pokrila udvajanjem. Gilgeous-Alexander je to iskoristio rastući kao playmaker. Premda mu se broj asistencija nije povećao u odnosu na prošlu sezonu, nema nikakve sumnje da igra pametnije i stavlja suigrače u pozicije koje im odgovaraju te će biti posebno zanimljivo vidjeti može li razviti kakvu pick ‘n’ roll kemiju s Holmgrenom jednom kada se ovaj oporavi.
Kanađanin je sezonu završio kao četvrti strijelac lige. U top 20 samo su trojica igrača mlađih — Anthony Edwards the Trae Young ja Luka Dončić, koji su ista školska generacija kao i Shai. To je sjajna oklada za budućnost Oklahomea, koja ima još 800 izbora u sljedeće tri godine koje se mogu unovčiti i dodati još jednu zvijezdu Shaiju, Giddeyu, J-Dubu i možda Holmgrenu prije nego što svi potpišu punokrvne ugovore. Ali čak i ako se to ne dogodi, jezgra je već tu. SGA je punokrvni superstar koji se ne boji kvačilo situacija i može staviti momčad na leđa. Nastavi li ovim tempom, nakon nekoliko sezona o njemu bismo mogli govoriti kao o pravom MVP kandidatu. On čini momčad Oklahoma na koju se treba pripaziti.
Ne znam imaju li dovoljno snage probiti se kroz play-in. Čeka ih dvoboj protiv Pelikani koji su u jednom trenutku bili na vrhu Zapada, pa protiv Timberwolvesa, ali to je mnogo manje važno. Iskustvo u doigravanju svakako bi im pomoglo, ali ovaj rezultat ih već gura u razgovore o ozbiljnim momčadima, a za to je najzaslužniji košarkaški metronom Shai Gilgeous-Alexander. Ne znam koliko još ima prostora za osobni razvoj, ali samo brušenje već postojećih vještina bit će dovoljno da OKC postigne rezultat kakav je imao prošle godine. Memphis, ili kakav je ove sezone imao Sacramento, tražeći iz borbe za play-in u punokrvnu top 4 momčad Zapada.
Konkurencija je, doduše, sve snažnija i snažnija, ali Thunder, za razliku od većine svojih suparnika, ima mehanizme kojima se može ojačati, i izvana i iznutra. Prije ili kasnije playoff košarka će se opet stanovati u Paycom Centru. SGA će se pobrinuti za to.
Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.
Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku za istraživačke serije odaberite jedan od paketa.
Ovaj je članak dostupan samo pretplatnicima.
Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku za istraživačke serije odaberite jedan od paketa.
Više o temiIzvor: Telesport.hr