Iako to u tehnički opsjednutim krugovima možda nije osobito popularno reći, moram priznati da je moj format netbook računala bio i ostao interesantan od samih početaka. Dokle za poslove teške kategorije paralelno imam i standardni 17-inčni prijenosnik kao i stolni gaming opremakroz godine mi se moj netbook (koji je evoluirao u 10-inčni Windows tablet s odvojenom tipkovnicom, ali to je sada manje važno) pokazao izvrsnim formatom za ponijeti sa sobom van ureda, kad i gdje god.
Naime, jednostavna je činjenica da podosta profesionalnog vremena provodim koristeći računalo za svrhe u kojima sam zapravo ja, ne to, ograničavajući faktor brzine. Web aplikacije, surfanje, elektronička poštakolaboracijski alati, rad na uobičajenim dokumentima, povremena obrada grafike, pa i tu i tamo neka stara igra, u principu nisu naprezali moj tablet-u-netbook-ruhu do razine gdje bi mi performanse uistinu nedostajale. A kad sam znao da će mi performanse trebati, oslonio sam se na jednu od preostale dvije grdosije.
Sve ovo pišem u savršenom vremenu, jer je u zadnje vrijeme bio trenutak kada je moj vjerni Transformer počeo jasno pokazivati znake starosti, mučeći se čak i Teams-om i nekoliko novih web aplikacija otvorenih u isto vrijeme. Drugim riječima, pristojno mi je dao do znanja da je spreman za mirovinu. Ono što stvari postaju zanimljivije jest da se to za mene gotovo savršeno poklopilo s jednakim znakovima starosti pametnog telefona.
To me samo po sebi gurnulo prema očitom pitanju: mogu li naći jedan uređaj koji će zamijeniti oba moja dosadašnja? Mogu li isprobati tako nešto s preklapanim pametnim telefonom? Kao praktičan čovjek s “postoji samo jedan način da saznaš!” ubrzo nakon toga nabavio sam novi preklopnik – u ovom slučaju Samsung Galaxy Z Fold 4 jer je najrasprostranjeniji, ali mislim da bi se većina onoga što slijedi odnosilo na bilo koji preklopni pametni telefon punog formata.
Pripreme za “selidbu”
S obzirom da je ipak riječ o oruđu za rad, a ne igrački, projektu sam pristupio sustavno. Nakon popisa svih bitnih Windows aplikacija koje sam koristio netbook, bilo je olakšanje otkriti kako ih većina ima sasvim pristojne verzije za Android – dovoljno pristojne za svrhe za koje ih obično trebam. S izuzetkom igara, naravno, i nekih specifičnosti kao što su Notepad++, programi za obradu zvuka i slika i slično, ali za koje Android ima solidne zamjene, iako nisu uvijek besplatne.
Postoje iznimke, no njima ćemo se vratiti malo kasnije. Primarno pitanje je, međutim, jednostavna upotrebljivost preklopnog pametnog telefona u ulozi radnog uređaja (dok je o njegovoj upotrebljivosti u ulozi pametnog telefona već napisano dovoljno desetak megabajta teksta). Ovo pitanje se može podijeliti u nekoliko pravaca.
Točka na kojoj si osobno napravio kompromis nisam mogao dozvoliti unos teksta. Prednost ovog formata smartfona je što se može otvoriti “napola”, čime jedna njegova polovica postaje tipkovnica, a drugi standardni ekran – slično majušnom prijenosniku. Takva tipkovnica se, barem što se moje osobne tehnike tipkanja tiče, po praktičnosti nalazi negdje u sredini: nisam i vjerojatno nikad neću doći blizu brzine koja se postiže na mehaničkim tipkama pune veličine, ali s druge strane, ipak se može nekako tipkati s deset prstiju i biti red veličina brži nego s “običnim” virtualnim tipkovnicama kakve sa smartfona već dobro znamo – a da o pogreškama u tipkanju da i ne počnem.
Što se pak zaslona tiče, nešto prakse mi je pokazalo da njegova praktičnost ovisi o vrsti posla koji treba obaviti. S obzirom da se radi o ekranu s prilično velikim omjerom stranice, rezultat je razmjerno širok i nizak prostor, što je izvrsno za rad na dokumentima, a pomalo nespretno za razgovor jer većina takvih aplikacija ne zna pametno iskoristiti ovo obilje horizontalnog prostora.
Teorija i praksa
Druge dvije potencijalne slabe točke su “mehaničke”: u nedostatku miša, dodirivanje uspravnog zaslona zahtijeva princezin dodir zrna graška kako se ono ne bi klimalo, a ono je još niže nego kod netbookšto znači proporcionalno više vremena provedenog s ukočenim vratom.
Ali s druge strane, ipak nekih velikih drugih frustracija nije bilo. Dovoljna je slobodna površina veličine dlana za stvaranje mikro-radnog mjesta, i to radnog mjesta koje se ne baca u potpuni očaj ako je potrebno proći kroz neke dokumente, napisati poduži elektronička pošta ili prokomunicirati s nekoliko kolega. Ili, možda bolje rečeno, ti nedostaci u odnosu na netbook su koliko-toliko kompenzirani samim time što sam sve što mi treba donio sa sobom u džepu. U taj sam kompromis svjesno ušao i zapravo nije loš.
Drugim riječima: u prelasku s netbook na preklopni smartfon čista operativnost mi se ipak još malo smanjila, ali je i dalje u sferi u kojoj rad ne postaje patnja, zauzvrat za jedan uređaj manje o kojem treba brinuti. Uzmemo li u obzir količinu vremena koje inače uzima taj fakt sam po sebi (sjetimo se osvježavanja Windowsa, sinkronizacije datoteka i sto drugih čuda), vrijeme “izgubljeno” u ovakvom sporijem radu je barem djelomično nadoknađeno.
Dodatni problem koji mi nije pao na pamet sve dok mi se nije pojavio u praksi je – imidž. Čak i ako na ovakvom improviziranom mini-računalu mogu napraviti sve što mi na jednom sastanku uživo treba, pitanje je želim li na konferencijskom stolu, okružen ljudima koji ozbiljno vade i otvaraju svoje prijenosnike veličine dječjeg madraca, izvući svoj pametni telefon i praviti se jednako ozbiljnim. Ako i sami razmišljate o ovom konceptu ali vaš posao često gura na sastanke uživo, razmislite o ovom aspektu. S druge strane, sve ovisi s kime se sastajete – nema sumnje da bi u mnogim relaksiranijim tvrtkama tako nešto bilo upravo cool i donosilo pozitivne bodove, jednako kao što biste u nekom trećem okruženju najbolje prošli s blokom i nalivperom.
Truckamo, truckamo dalje
I tako je prvih nekoliko tjedana prošlo u mom navikavanju na pametni telefon kao zamjenu za penzionirane netbook. Na većini promjena formata rada sam se uspio mentalno preprogramirati bez previše bolova, ali povremeno bi mi se pojavio neki posao za koji je ekran jednostavno frustrirajuće premalen. Situacije u kojima neki dokument treba proučavati do finih detalja, uređivati slajdove ili pak podugačkim e-poštom odgovarati jednako dugom elektronička pošta na koji se referirate, pa je nužno imati ih oba istovremeno vidljiva. Ovdje je netbook mogao, na jedvite jade ali ipak mogao, ispuniti taj zahtjev. Ali polovica zaslona preklopnog pametnog telefona jednostavno nije.
Na scenu zato dolazi hardverska pomoć. Malo oklijevajući, kao da sam sebi kvarim glavnu prednost cijelog koncepta, naručio sam sklop Bluetooth tipkovnice normalne veličine, s malim trackpad. Priznajem, iste je veličine pa čak i malo širi od samog pametnog telefona, što podriva osnovnu premisu supermobilnosti. No, to je ipak nešto što nije poseban problem nositi u džepu.
S prstima na mehaničkim tipkama i trackpad pored njih, te sada i punom površinom ekrana smartfona potpuno raspoloživom za rad, ukupan dojam rada se napokon praktično izjednačio s (ne)prežaljenim netbook računala. Razlika je ostala u izravnoj dostupnosti funkcijskih tipki (ali tko mi je kriv što nisam kupio takav model tipkovnice) i tome što za dulji rad treba smisliti neki zgodan način podići pametni telefon ili ga na nešto nasloniti. S druge strane, ova kombinacija ima i neke nove prednosti: mogućnost razdvojiti tipkovnicu i ekran za udobniji rad, jednostavno orijentirati pametni telefon onako kako je u danom trenutku praktičniji, te ekran koji se sa svjetlom na otvorenom nosi bolje nego netbook. Inače, za one koji nikad nisu imali prilike isprobati, Android ima sasvim pristojnu podršku vanjske tipkovnice, s nekim kraticama na koje smo već navikli s računala.
Harmonija softvera i hardvera?
Naravno, na temu perifernih uređaja, teoretski bismo mogli sastaviti cijeli popis želja. Ali stvarno, jedino što vam je potrebno povrh ovoga ako radite bilo kakav timski rad je pristojan par slušalica, a to objedinjuje hardver za potpuno džepno radno mjesto. Točnije, za dva džepa u ovom drugom slučaju.
Premda je svrha ovog teksta govoriti više o konceptu nego o konkretnom modelu, vrijedi ipak napraviti izuzetak i spomenuti Samsungov DeX. Načelno se radi o sličnoj ideji, u kojoj se bežično ili pomoću USB-C razdjelnika smartfon spaja na vanjski ekran, tipkovnicu i miš, eventualne druge periferije, i dobiva radno mjesto s radnom površinom koja više odgovara onoj poznatoj s računala, a baziranoj na Androidovim aplikacijama. Ideja nije loša, i zapravo funkcionira prihvatljivo u većini slučajeva (čitaj: uobičajenih aplikacija), ali je primjena ipak nešto drukčija. DeX ima više smisla u situacijama u kojima na raznim mjestima (primjerice, kod kuće, u firmi iu vikendici) već imate ekran, tipkovnicu i miš, i ukapčate svoj pametni telefon gdje se god zatekao, slično kao što mnogi rade sa svojim prijenosnikom. Samo u ovom slučaju, očito, s manje kilaže sa sobom.
Ne, kao što je i ranije rečeno, Android ne može izravno zamijeniti Windows; određen podskup Windows aplikacija jednostavno nema nikakvu verziju za mobilne platforme – možda zbog performansi, a možda jednostavno radi uskog skupa korisnika. Ako ste u bilo kojoj grani industriji, poprilična je vjerojatnost da ćete imati barem jednu takvu: neki opskurni VPN, ili program za neki specifičan proces, ili nešto slično. Što tada?
Tada je vrijeme za malo “varanja”: na scenu stupaju alati poput Remote Desktopa, AnyDeska, TeamViewera, SteamLinka i sličnih, kojima ekran i kontrole svog primarnog računala preslikavate na pametni telefon. Naravno, vrijeme zaobilazite kakve probleme s kompatibilnošću, jer učinkovito i dalje zapravo koristite Windows, pametni telefon sa ili bez dodatnih tipkovnica samo kao njegov udaljeni terminal. Čak i nije nužno imati primarno računalo stalno uključeno – jedna internetski kontrolirana utičnica i postavka BIOS-a Automatsko uključivanje nakon nestanka struje dovoljni su da ga uključite kad god želite, i otvorite koji god od svojih aplikacija želite.
S naglaskom na otvoritejer to ne znači da ćete tako željeti i koristiti.
Kad ne ide, ne ide!
Naime, koliko je god do ove točke sve djelovalo kao idealan scenarij gdje je kao u epizodi Profesora Baltazara svakom problemu nađeno rješenje, ovdje izlazimo iz zemlje leptira i jednoroga. Određeni poslovi, iako se na spomenuti način u teoriji mogu obavljati na pametnom telefonu, jednostavno ne funkcioniraju na ekranu te veličine.
Razvoj softvera, paralelni rad na više dokumenata, još sofisticiranije prezentacije, obrada multimedije, CAD i slični poslovi jednostavno traže svoju minimalnu “kvadraturu” ekrana. Sporiji rad zbog njegovog nedostatka neće nadoknaditi nikakvu neugodnost nošenja samo jednog uređaja sa sobom, ali traže barem prijenosnik, ako ne i nekog stolnog monstruma. Za bilo koji od takvih poslova, a mnogi od njih su daleko učinkovitiji kad na raspolaganju imate dva ekrana, nikakav pametni telefon, pa ni preklopni, neće biti od neke pomoći (baš kao ni manji netbook, da budemo pošteni). Nemojte se ni pokušavati boriti protiv toga, jer je bitka prvi izgubljena.
Da, postoje legende o tome kako je Linus Torvalds razvijao Linux na 13-inčnom katodnom ekranu s matricom od 80×25 znakova, ali on nije imao mnogo izbora, a ako ste sad već navikli r dodati, primjerice, dva 24-inčna zaslona, svaki neuron će vam se opirati sabijanju cijele razvojne okoline u jedan, u usporedbi, ekrančić.
Nije za svakoga
Kakav zaključak na kraju izvući? Ovaj koncept preusmjeravanja mobilnog rada na pametni telefon najviše ovisi o prirodi posla koji obavljate, a za mnoge profesije koje ne dopuštaju kompromise u veličini zaslona ili performansama, kao što je gore navedeno, nažalost je besmislen. Za neke druge, pogotovo ako većinu posla već radite s malom bilježnicom ili nekim drugim formatom netbook odnosno tableta s dodatnom tipkovnicom, to je zanimljiva mogućnost – ali prvo razmislite postoji li neka kvaka, tj. ipak neka vama nezaobilazna aplikacija koja ne postoji u varijanti za smartfon, a neupotrebljiva je na ekranu manje od prijenosnikovog.
U krajnjoj liniji, ovaj koncept barem donosi komfor izbora: kad znate da vas toga dana, ili barem u nadolazećim satima, ne očekuje hardverski zahtjevan posao, legitimna je opcija osloniti se samo na pametni telefon. Kad slutite da bi moglo biti malo intenzivnije, zgodno je imati rasklopivu tipkovnicu sa sobom za potencijalno pojačanje kao svojevrsno srednje rješenje. A tegljenje prijenosnika sa sobom, i sve brige koje su time implicirane, tada više dnevna nisu obveze nego su ostavljene samo za one dane kad slutite da kompromis po pitanju performansi ni zaslona jednostavno ne može biti. A solidan udio uredskih zaposlenika čak takve dane u pravilu niti nema – što bi u ovom slučaju mogla biti poruka potencijalno jednako interesantna poslodavcima koliko i zaposlenicima.
Više o temiIzvor:Bug.hr
