Najgori dan u životu. Tim je riječima Oliver Kahn opisao situaciju u kojoj ga je Bayern isključio iz ceremonije proslave naslova prvaka. Jamal Musiala je u 89. minuti posljednjeg kola slomio Köln i postigao gol vrijedan titule, a samo sat vremena kasnije objavljeno je da su Kahn i Hasan Salihamidžić smijenjeni sa svojih pozicija u klupskoj upravi.
Kahn je odigrao 14 punih sezona za Bayern, zatim je šest sezona bio klupski ambasador, a onda je 2019. izabran u Upravu, da bi dvije godine kasnije postao generalni direktor nakon što je Karl-Heinz Rummenigge napustio čelnu poziciju. To je naprosto Bayernov način. Klupska se organizacija sastoji od niza menadžera koji se novače iz njemačkih poslovnih divova, ali između njih se za čelne uloge polako pripremaju igračke legende. Zato je odluka kluba da na proslavi naslova na Marienplatzu nema mjesta za Kahna toliko drastična; potpuno ispada iz Bayernova načina u kojem se kultnim igračima uvijek daje na važnosti i ostavlja im se dostojanstvo koje je Kahnu i Salihamidžiću ovaj put uskraćeno.
Jasno je da presuda o smjeni nije donesena u tih sat vremena nakon utakmice. Sama činjenica da Kahn nije bio u Kölnu govori o tome da je odluka bila poznata prije zadnjeg kola. Na kraju krajeva, zamjena je već bila spremna. Novi direktor kluba je postao Jan-Christian Dreesen, jedan od tih menadžera iz sjene. Prije nego što je napredovao na čelno mjesto, Dreesen je 10 godina bio Bayernov financijski direktor, a na to mjesto je doveden iz Bayerische Landesbanke, jednog od klupskih sponzora.
Međutim, Bayernova uprava nije imala spremnu zamjenu za Salihamidžića. U službenoj objavi da Dreesen nasljeđuje Kahna u ulozi direktora kluba bila je i fusnota u kojoj je pisalo da će ubrzo biti objavljeno ime novog sportskog direktora. Od tada do objave da je Christoph Freund novi Bayernov sportski direktor prošla su tri mjeseca. Salihamidžićev je nasljednik imenovan tek 1. rujna, kad je prijelazni rok već bio gotov. Dakle, Bayern nije puno čekao da potjera Kahna i Salihamidžića, ali je za čelnu ulogu imao koliko-toliko spremnog čovjeka, dok je u slučaju sportskog direktora bio prisiljen improvizirati jer je Salihamidžić otjeran po svaku cijenu.
“Nekoć smo se smijali zadnjem danu prijelaznog roka. Sada se smiju nama”
Kako bi premostili aktualni prijelazni rok i odradili tekuće poslove, u Bayernu su u lipnju smislili osnivanje Odbora za transfere. U njega su utrpali sedmoricu članova, između koji su bili Dreesen kao direktor kluba, Thomas Tuchel kao glavni trener, ali i Rummenigge kao bivši direktor i jedan od najvećih Salihamidžićevih kritičara.
Problem je bio u tome što se članovi odbora nisu mogli složiti oko prioriteta. Potreba za napadačom je bila jasna. Eric Maxim Choupo-Moting je prošle sezone zabio 10 golova u Bundesligi, navršio je 34 godine i Bayern je trebao nekoga tko može uskočiti u kopačke koje je iza sebe ostavio Robert Lewandowski. Izbor je pao na Harryja Kanea, za kojeg je plaćeno 100 milijuna eura, iako mu je ostala samo jedna godina ugovora s Tottenhamom, ali svaki je Bayernov navijač znao da je momčadi potrebna devetka na koju se može nasloniti napad, tako da se ni sedmorica članova odbora tu nisu previše razilazili u mišljenjima. Sa zadnjim veznim već bila sasvim druga priča.
Prebacivanje loptice
Tuchel je inzistirao na holderu. Klub je doveo Konrada Laimera, ali on je u Tuchelovim očima više centralni vezni nego zadnji. Baš kao i Joshua Kimmich i Leon Goretzka. Za Tuchela se tu radi o igračima koji prirodno teže napadu, a on je tražio klasičnog zadnjeg veznog čije bi osnovne kvalitete bile pokrivanje prostora i oduzimanje lopti. Ukratko, imao je osmice, a njemu je trebala šestica.
Odbor se nije složio s trenerom. Rummenigge je više puta ponavljao da je Kimmich već godinama jedan od najboljih zadnjih veznih igrača na svijetu i da nema potrebe ulagati u igrača koji bi igrao na njegovoj poziciji. Bayern je dao 100 milijuna eura na Kanea, a Min-jae Kim je koštao još 50 milijuna. Zaradilo se nešto prodajama, ali teško da bi Bayern bio spreman dati još 100-tinjak milijuna koliko su koštali Declan Rice ili Moisés Caicedo, pa čak ni 60-ak milijuna koliko koštaju Roméo Lavia, Sandro Tonali ili Manuel Ugarte. To bi značilo da Bayern u jednoj sezoni radi dva rekordna transfera ili barem rekordni i tik iza Lucasa Hernándeza, koji je dosad držao rekord.
Međutim, Tuchel je bio uporan. Konstantno je insistirao na pojačanju na poziciji zadnjeg veznog, počeo je sve češće o tome pričati u medijima, a onda je temu prihvatila i njemačka javnost u kojoj se počelo raspravljati o mogućim rješenjima, ali i o tome daje li Dreesen dovoljno podrške treneru koji vodi momčad.
Na to su se nadovezale i druge stvari. Tuchel je javno pričao o tome kako ne bi pustio Josipa Stanišića na posudbu da je znao da će Odbor prodati Benjamina Pavarda, doveo je u pitanje i to je li trebalo ostaviti Joãa Cancela i pričao o rotaciji na krilima. Tuchel zna kako funkcionira javnost oko Bayerna i koliko se pritiska može stvoriti ako se postavljaju prava pitanja. On je otvarao pitanja, ali svako je zatvarao pitanjem šestice koju je stavljao kao prioritet, a onda se loptica polako počela prebacivati na Dreesenovu stranu.
Na kraju je Odbor za transfere popustio. Odlučili su izaći Tuchelu u susret i omogućiti mu dovođenje klasičnog zadnjeg veznog i podizanje Kimmicha bliže suparničkom golu. Problem je bio u tome što je već bio kraj kolovoza, a to je značilo da vrijeme polako ističe i da je imena na tržištu sve manje. Zapravo, ostao je samo João Palhinha. Međutim, Bayern nije uspio završiti ni taj posao.
“Nekoć smo se u ovom klubu smijali zadnjem danu prijelaznog roka”, rekao je za Süddeutsche Zeitung Bayernov počasni predsjednik Uli Hoeness. “Sada se smiju nama.”
Neispunjena želja
Izvještaji kažu da je Palhinha zadnji dan prijelaznog roka došao u München i obavio liječnički pregled, upoznao se s novim suigračima i slikao s dresom. Posao na kraju nije obavljen jer ga je Fulham odbio prodati s obzirom na to da ondje nisu uspjeli naći nikoga tko bi uskočio u njegovu ulogu, označenu kao ključnu za pokušaj ostanka u Premier ligi.
I to ima smisla. Palhinha je prošle sezone predvodio Premier ligu sa 146 oduzetih lopti. Koliko je bio dominantan u tom segmentu najbolje pokazuje činjenica da je prvi idući bio Caicedo sa 100, a onda Idrissa Gueye s 97 oduzetih lopti u sezoni. Osim te 4,2 oduzete lopte po utakmici, osvajao je 8,2 duela s 59 posto uspješnosti i imao je 63 posto točnosti dugih lopti. Ako momčad poput Fulhama želi zadržati prvoligaški status, apsolutno je nužno imati tako dominantnu defenzivnu figuru u sredini terena.
Za Bayern? Pa možda i nije baš toliko nužno. Kimmich se nametnuo kao jako dobro rješenje u sredini terena, veznjak je s uvjerljivo najviše točnih dodavanja u prošloj sezoni Bundeslige, a i u obrani je sasvim solidan. Treći je veznjak lige po oduzetim loptama, što je fantastičan rezultat znamo li da Bayern dominira posjedom i da ima manje prilika da oduzme loptu jer suparnici nemaju posjed. Generalno, Bayern uopće nema toliko problema s obrambenom tranzicijom da se može reći da je rupa na zadnjem veznom.
Međutim, Tuchel je insistirao upravo na tome i baš je tu poziciju označio kao prioritet za njegovu viziju. To što mu Bayern ovog ljeta nije ispunio želju usprkos tome što je pokušao sigurno nije nešto što podiže imidž novog direktora koji prema javnosti ima puno manji autoritet nego što ga je imao Kahn. Tim više što Hoeness nije propustio naglasiti neuspjeh koji je Bayern doživio zadnjeg dana prijelaznog roka.
Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.
Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim
serijalima, odaberite jedan od paketa.
Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.
Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim
serijalima, odaberite jedan od paketa.
Izvor: Telesport.hr